Svako je društvo slobodno, napredno i zadovoljno onoliko koliko je slobodan, zadovoljan i sretan svaki pojedinac. Također, činjenica je da je obitelj temelj svakoga društva a bez sretne i zdrave obitelji u kojoj vladaju kvalitetni i humani odnosi, nema ni sretnoga i naprednog društva.

0 1 1 1 1 1 Rating 0.00 (0 Votes)

(L., lezbijka, 23.god., studentica dizajna)

Prva osoba kojoj sam se outala bila je bratova cura. Zapravo, ona je to sama nekako shvatila na temelju naših prijašnjih razgovora i tajanstvenosti mog odnosa. Ranije, dok sam bila s muškarcem, moji prijatelji su odmah znali tko je on i zajedno smo svi izlazili van. Ovo je bilo drugačije, a bratova je cura zbrojila dva i dva. Pitale me direktno. Gledajući me u oči. Nisam joj mogla lagati. Priznala sam da je riječ o curi. Iznenadila me pitanjem, iako mi je nekako laknulo. Reagirala je po mojoj procjeni prihvatljivo. Njezin stav bio je tada i danas isti. Njoj je to što sam lezbijka OK, smatra da svatko može raditi što hoće sve dok druge ne tlači s time.

Dodala je komentar kako ona «ne bi mogla živjeti bez kurca» i ipak, nekako se u duši nada da ću ipak biti s nekim pristojnim dečkom. Smatra da je tako jednostavnije.

U cijeloj toj priči više me bilo strah da sve ne ispriča mom bratu. On je priča za sebe. Naime, malo je previše razbijačkog duha, nogometaš, popularan i oduvijek je imao potrebu biti faca u društvu. Tako je svojedobno, nekoliko godina ranije sa skupinom prijatelja prebio dva gej dečka navečer na plaži i obojica su završila na intenzivnoj njezi u bolnici. Jako sam se bojala njegove reakcije. Zamolila sam je da mu ne kaže (nisam joj ispričala priču o toj tučnjavi), ali mu je ipak ubrzo zatim rekla. Ni dan danas mi po tom pitanju nije uputio ni riječi.

Kasnije je saznala moja mama. I to na način da je pročitala pola e-maila što je ostao sačuvan na mom računalu – razgovor s jednom mojom prijateljicom koja je također biseksualka, a u kojem se jasno spominje da sam u vezi s curom. Pričekala je, valjda, nekih mjesec dana da dođem kući (studirala sam u drugom gradu) da me pita o tome.
Pričekala me na autobusnom kolodvoru, bilo je kasno navečer i bila sam umorna od puta. Vozila me je kući i negdje na pola puta upitala, onako patnički i shrvano – «Što je to na kompjuteru?» (još mi nekad odzvanjaju u ušima te njezine riječi) i u trenu sm shvatila što je pročitala. Zaboljelo me sve iznutra (više zato što nju boli) i osjećala sam se razgolićena jer je čitala moj e-mail, prešla granicu moje privatnosti. Znala sam da će joj to biti popriličan šok i problem prihvatiti te joj zato nisam namjeravala reći. Taj trenutak kad mi je uputila to pitanje odgovorila sam: «Da, i što s time? Eto, sad znaš.» Počela je depresivno odmahivati glavom i pričati kako ona samo šokove doživljava (brat je tri tjedna ranije, nakon pada s motora završio u bolnici polomljenih nogu i s malim nadama da će normalno hodati), pitajući se čime je ona zaslužila takvu djecu, da više ne zna što raditi… Nije bila u stanju razgovarati o tome pa sam ostavila ovu temu do neke bolje prilike za razgovor. Nastavile smo vožnju bez riječi. Sutradan sam pokušala načeti temu, ali me nije htjela ni slušati. Samo je šutjela i bučno prala suđe. Osjećala sam samo njezinu bol i neshvaćanje. Nismo se poznavale. Nismo nikada komunicirale previše, kao što je to bilo nemoguće i s ostatkom moje obitelji.

Otputovala sam i nismo to spominjale do idućeg puta kad sam došla doma nakon mjesec dana. Tada sam opet načela temu jer me ubijala tišina i suhoparnost naših površnih razgovora o jelu, događajima dana i lijepom vremenu. Ni tada nije bila spremna razgovarati. Pustila sam je opet u njezinom odbijanju. Treći puta, kad sam došla opet kući, nisam više mogla izdržati. Otpočela sam razgovor «na temu» i nekako je natjerala razgovarati o mojoj seksualnoj orijentaciji. Iznenadila me zapravo, očito je razmišljala čitavo to vrijeme o svemu, reagirala je riječima prepunima ljubavi prema meni, ali je rekla kako je njoj homoseksualnost odviše odvratna i da želi samo da tata ne sazna. Nakon razgovora barem sam znala ne čemu sam s mamom. Nekako mi je laknulo, nisam ni očekivala da će taj dio mene ikada prihvatiti i to na takav način. Ovaj razgovor smo imale prije dvije godine. Sada ne pričamo o mojoj seksualnosti, ali nekako joj dajem do znanja da sam sretna u vezi i ponekad dovodim svoju curu doma (živimo kraj mora pa dođe na kupanje preko ljeta kao prijateljica ili na vikend na selu). Ona je OK s time da moja djevojka dolazi i, kako kaže, bitno joj je samo da budem sretna i da se ne dam iskorištavati. Ali, zapravo, majka bi htjela da imam «normalan» život. Da se udam za muškarca i imam djecu. Nije da sam generalno protiv muškaraca i braka, ali imam svoju obitelj sa svojom curom sada. Žao mi je što ona to ne shvaća kao obitelj, nego kao perverziju.

Na prvoj godini faksa, nekako u ona prva dva tjedna predavanja, dok smo se još svi upoznavali i trudili se pamtiti imena jedni drugima, gotovo sam stalno sjedila na istom mjestu u predavaonici i jedna cura je sjedila uvijek pored mene. Počele smo se družiti i pričati o svemu. Nekako mi je odmah postala najbolja prijateljica na godini i činilo mi se kao da je poznajem otkad sam se rodila. Jedan dan me pitala jesam li ja možda bila u Teen-u? Ja sam je zbunjeno pogledala i rekla da nisam. Par dana kasnije me samo pogledala i izravno pitala «Jesi li ti lezbijka?». Ja sam onako šokirana i iznenađena samo odgovorila «Zar se vidi!?». Nasmijala se od srca i rekla da ne, samo je nekako intuitivno poistovjetila mene kao osobu s jednim člankom iz časopisa o homoseksualnosti Teen koji je davno pročitala.. I bila je u pravu. Kasnije smo sjele na kavu i raspričale se o «tom» dijelu moje osobnosti. Nikad prije nije upoznala nekog «takvog» i imala je gomilu pitanja. Njoj je sve to bilo savršeno obično i normalno kad sam joj objasnila kako gledam na te stvari i činilo joj se sasvim logično i prirodno da su dvije osobe zaljubljene, da se slažu, izlaze zajedno van, druže se s prijateljima i da se jednostavno vole, bez obzira na spol. Kao što je to slučaj s njom i njenim dečkom jer se ipak zaljubiš u osobnost, a ne u pojam. Bio mi je to jedan od najljepših razgovora na tu temu do sada jer sam osjećala da me bar netko u potpunosti razumije, a da to nije moja cura.

Na drugoj godini faksa upoznala sam još jednu kolegicu koja je pauzirala dvije godine zbog porodiljskog i nastavila slušati predavanja s mojom godinom. Jednom smo u nekoj pauzi otišle na kavu i raspričale se o faksu, sportu, životu, politici, ljudima i tako dalje. Kada me pitala kako stojim na ljubavnom planu, samo sam rekla da imam curu već neko vrijeme i da nam je super. Iznenadila sam samu sebe da sam samo tak to «izlanula» pred nekim s kim se baš i ne družim. Ona, začudo, nije bila nimalo iznenađena, već se samo nasmijala i nastavila razgovor kako je i ona biseksualna i da je, prije nego što se udala, imala dvije veze s curama. No, upoznala je i njega te su se super poklopili, kako je ona više «muško» po ponašanju, a on više «žensko», i kasnije se vjenčali i dobili dijete. Ispričala mi je kako ni dan danas ne razmišlja u terminima muško i žensko, nego o ljudima kao takvima, i da je živciraju nametnute društvene podjele kad očito ni prirodu nije briga tko je što. Zašto bi sve moralo biti kao u knjizi u obliku nekakve definicije?

Trenutno se na faksu družim s većinom studenata s moje godine i svi znaju da imam curu. Neki su je čak i u poznali. Nitko nije reagirao ni na kakav neugodan način ili mi nešto rekao protiv naše veze i ljubavi. Neki su bili iznenađeni, a čula sam kasnije da je jedan dečko bio jako razočaran tim saznanjem jer sam mu se sviđala. Jedino ne želim da se zna među profesorima. Ne želim da to što sam lezbijka utječe na moje ocjene, kao što ne bih htjela da činjenica da sam lezbijka kasnije utječe na moj profesionalni život.

 

Iva Žegura
«Coming Out – Razumjeti vs./feat. Prihvatiti"

Podijelite

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to StumbleuponSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn