Svako je društvo slobodno, napredno i zadovoljno onoliko koliko je slobodan, zadovoljan i sretan svaki pojedinac. Također, činjenica je da je obitelj temelj svakoga društva a bez sretne i zdrave obitelji u kojoj vladaju kvalitetni i humani odnosi, nema ni sretnoga i naprednog društva.

0 1 1 1 1 1 Rating 0.00 (0 Votes)

Pedesetsedmogodišnji sam inženjer elektrotehnike, rodom iz Slavonije, nastanjen u Zagrebu gotovo cijeli život. Moja dvije godine mlađa supruga je službenica u priznatoj i poznatoj tvrtki. Imamo jednu kćer. Kako sam se osjećao kada sam doznao da mi je kći lezbijka? Teško je reći. Bila je to mješavina osjećaja. Prva misao: neće joj biti lako u životu. Drukčija je i morat će propatiti svoju različitost prihvaćanjem tuđeg neprihvaćanja, sumnjom, strahom, odbacivanjem od strane takozvanog normalnog svijeta.

Nosit će oznaku: Opasna! Zaražena! Drži se podalje! Zaštiti se! Spoznaja da će te riječi obilježiti njen život me prvo rastužila, a onda učinila ljutim i probudila u meni Oca Zaštitnika. Kako da pomognem kćeri?
Odlučio sam proučiti što je napisano o homoseksualnosti. Zašto se događa? Može li se liječiti? Dugo mi je trebao da shvatim da na prvo pitanje nema odgovora, a da je drugo pogrešno; ne možeš liječiti nešto što nije bolest.

Što sam više čitao, to sam više bio zbunjen. Mišljenja različitih autora u nekim se slučajevima drastično razlikuju ovisno o onome što pokušavaju dokazati.
Onda me je kći posjela pred računalo i otvorila mi ovu stranicu. Tada sam shvatio – u ovome nismo sami. Isti osjećaji krivnje, nedoraslosti i žaljenja osjećaju mnogi roditelji. Osjećam li ga i ja? Nisam siguran.

Neki su roditelji ljuti na djecu zbog njihove homoseksualnosti jer osjećaju da su ih na taj način osramotili. To ne osjećam. Jesam li ja u pravu ili oni?
Otkad nam je kći rekla da je lezbijka moja smo supruga i ja naučili mnogo toga o homoseksualnosti i postali smo bliži kćeri nego što smo ikad bili.
Prije toga je bilo vremena kad nam se ona činila dalekom i nesretnom, kao da nije imala strpljenja za bilo kakvu komunikaciju s nama.
Na našu sreću, to se promijenilo.

Mogao bih napisati nekolicinu priča o tome kako je njeno priznanje promijenilo naš život, ali mislim da se sve može svesti na jednu rečenicu koju mi je rekla: "Tata, nikad nisam bila tako sretna i opuštena kao sada kada znam da me razumiješ".
Hvala vam što ste mi dopustili da se izrazim.

Podijelite

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to StumbleuponSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn