Svako je društvo slobodno, napredno i zadovoljno onoliko koliko je slobodan, zadovoljan i sretan svaki pojedinac. Također, činjenica je da je obitelj temelj svakoga društva a bez sretne i zdrave obitelji u kojoj vladaju kvalitetni i humani odnosi, nema ni sretnoga i naprednog društva.

0 1 1 1 1 1 Rating 0.00 (0 Votes)

(L. gej, 36 g., aktivist)

U početku, na sunčanoj livadi djetinjstva, sve je lako. Nailaziš na pažnju, na roditelje, porodicu, prijatelje, društvo… Ljudi se bave tobom, ti si dio njih kao što su oni dio tebe. Učiš iste stvari, čitaš iste knjige, pohađaš isti vjeronauk, smiješ se istim vicevima o pederima. Znaš tko si i što si, vidiš svoju budućnost, još nejasno i djetinje, no prepunu mogućnosti, prepunu svjetla. Naučiš da su pederi bolesni ljudi, slabe duše čiji je životni izbor gori od kriminala i narkomanije, degenerici kojima je ovladao Đavao. Za njih nema pomoći, nema lijeka ni pokajanja, njih jednostavno valja eliminirati.

No ne razmišljaš o tome, to te se ne tiče, to se događa samo na filmovima i negdje daleko, to su neka daleka stvorenja, neka zasebna vrsta bića kao što su gnomi ili trolovi ili orci, samo što su ti ovi potonji mnogo bliži, zanimljiviji i razumljiviji.
A onda se i to desi… Ne razumiješ o čemu to pričaju tvoji prijatelji, ne shvaćaš što ih to toliko uzbuđuje na ženama. Tebi se događaju drugačije stvari… Imaš problem: tebi se diže na muškarce! To ti isprva ne izgleda kao problem, to ti je sasvim prirodna stvar, dešava ti se jednako prirodno kao i disanje. A onda se polako počinješ brinuti… Čekaš da ti se počne dizati i na žene. Čekaš da to prođe, da se probudi prirodan poredak stvari kao i kod ostalih, pa da možeš opet normalno živjeti, nastaviti gdje si stao. Dok čekaš čitaš, informiraš se. Tješiš se da je to samo faza koja će proći. I čekaš. I, bogami, načekaš se…
Dok ti čekaš drugi rade, istražuju, osvajaju… Čekanje je u tim godinama neuspjeh. Povlačiš se u sebe, postaješ stidljiv, postaješ slab, ostaješ sam. Hodaš okolo sa svojom tajnom koju više ni sam sebi nisi u stanju priznati. Odbijaš to prihvatiti. Uporno čekaš. Čak aktivno čekaš! Stalno pokušavaš polučiti situaciju barem minimalnog izbora. No, izbora nema. I na kraju moraš sebi priznati…

Izdao si roditelje, prijatelje, Boga, prirodu, naravni poredak stvari… Peder si! Duša ti je crna i osjećaš se prazan i bezvrijedan. Nisi zaslužio živjeti. Ako si imao kakav odnos sa Bogom on sada puca. Zašto ti je to napravio? Zašto te mrzi?

Dobro su te odgojili, zaista mrziš pedera u sebi. Osjećaš potrebu da daješ više nego ostali, osjećaš da nisi dostojan da te ostali prihvaćaju tek tako, da moraš to nečim zaslužiti, bilo čime. Jer oni ne znaju. Samo ti znaš. Sve ih varaš. Više ne čekaš, sad znaš. Sada vodiš dvostruki život. Ako već nisi uspio u pokušaju da ga okončaš, ovako ili onako…
A ipak, ne osjećaš da si ikako drugačija osoba nego ranije. Gdje je taj Sotona što ti nudi ugovor na potpis krvlju? Da si barem imao taj izbor… Čak i da si potpisao sada ne bi imao toliki osjećaj nepravde.

Učinjena ti je nepravda! U tebi se budi gnjev. Budi se pobuna protiv takvog poretka stvari. Zašto te nitko ništa nije pitao? Zašto za tebe jednostavno nema mjesta? Gnjev polako zamjenjuje strah. U tebi raste odluka. Želiš biti jedan, jedinstven, svoj. Ono što je drugima bogomdano tebi se negira od samog početka. Odlučio si reći svima, odlučio si se boriti za svoj identitet. I jednom, u afektu, kreneš…

Ostao si potpuno sam. Nemaš kuće, roditelja, prijatelja, rodbine, bilo kakve potpore. Nemaš više ni Boga, ni morala, ni filozofije koju bi slijedio. Nemaš duhovnog utočišta ni puta. Nema opcije za pedere. Nema svijeta za pedere. Nema života za pedere. Nema ljubavi za pedere.
Progone te. Moraš se kriti. Koliko su te puta razbili skinsi? Koliko ti zuba fali? Koliko puta su te vrijeđali, koliko puta te negirali kao čovjeka? Kako je svaki dan slušati viceve o pederima? Kako se osjećaš kada vidiš dečka i curu da se ljube na klupi u parku i zagrljeni gledaju zalazak sunca? Kako se osjećaš kada ne smiješ voljenu osobu poljubiti ni zagrliti na kolodvoru prije puta? Kako se osjećaš kada ne smiješ u bolnicu do nje jer nisi član porodice?

Moraš sve sam, ispočetka. Moraš stvoriti svoj svijet, sam osigurati sebi egzistenciju, materijalnu neovisnost. Moraš stvoriti svoj moral, svoju filozofiju, svoju vjeru, svoj duhovni put i utočište. Nema nikakve tradicije, nema nikakve pomoći sa strane, nema nikog tko je prošao tvojim putem ranije, nema božjeg sina koji je iskupio tvoje grijehe. Baš obrnuto, ti, baš kao sam Krist, nosiš kroz život sve ono što se pripisuje i pripisivalo se pederima, pedofilima, sodomistima, manijacima…
Tvoja veza sa njim nije obavezna ničemu. Ni tradiciji, ni porodici, ni crkvi, ni djeci… A ipak, ona traje već godinama, duže nego brakovi tvojih školskih drugova. Ona izdržava usprkos svemu što je protiv nje. A sve je protiv nje. Na njenoj strani samo je ljubav. Bogu hvala, to je dovoljno. Više i ne treba, sve ostalo možete sami.
Prigovaraju ti da si agresivan, ne žele čuti to što im imaš reći o sebi. I to je način da te ne vide, i to je način da negiraju tvoj identitet. A ti samo želiš biti cio, jedan, iskren, bez laži, bez ostatka… Nikad više dvostruki život!
Smeta im tvoj ponos. Smeta im što više ne osjećaš krivicu. Smeta im tvoja jakost, ono nešto tvoje što je izdržalo usprkos svemu. Samo ti znaš kolika je cijena plaćena i koliko je razloga za ponos. Mnogi slični tebi posustali su, odustali od svega zauvijek, negirali su sebe, izgubili živote u krivici i grizodušju, prestali su biti ljudi.
Tko je kriv? Tko je odgovoran za predrasude? Ne zanima te to. Samo želiš biti ono što jesi, želiš samo živjeti svoj život. Za ljubav, za sebe, za dragog, za prijatelje, za one kao ti koji su posustali, krećeš na Pride, u povorku ponosa, ponosan za budućnost bez predrasuda. Ponos i predrasude, dvije strane iste medalje…

"Spojiti uljudnost s ponosom pravo je majstorstvo".
Arthur Schopenhauer

Podijelite

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to StumbleuponSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn