(D. gej, 34. god., aktivist)
Da sam gej shvatio sam u 6. razredu osnovne škole. Ostali dečki su pričali o curama, a ja uopće nisam shvaćao što ih to toliko privlači na njima. Onda sam ugledao njega, dvije godine starijeg dečka iz 8. razreda i shvatio da me ne privlače djevojke, već dečki. Meni to nije bilo ništa problematično i sasvim mi je bilo OK, ali dogodilo se da je bilo drugačije nego što bi stvarno «trebalo biti». Onda sam se odjednom uplašio da ću drugima biti čudan i nisam se to usudio nikome reći.
S vremenom je taj strah sve više rastao i počeo sam se zatvarati u sebe jer «biti čudan drugima» više nije bilo jedino što sam mogao očekivati od okoline.
Još kada su me upisali u vrtić bio sam ljudima čudan, jer sam stalno htio biti u ženskoj grupi (dijelili su nas u grupe po spolu nakon obaveznog edukativnog dijela – dečki su se igrali «muških igara», a djevojčice «ženskih»). Igrati se s njima a ne s dečkima, već je to bilo dovoljno mom ocu da poživčani u mojoj blizini. U osnovnoj školi više sam vremena provodio u učenju i čitanju hrpe knjiga. U ono malo slobodnog vremena što sam si ostavio počeo sam se družiti s muškom ekipom iz ulice. Nogomet i ostali sportovi nisu mi baš išli od ruke i nisam baš uvijek shvaćao njihove nasilne igre. Ocu, koji je godinama igrao nogomet, bilo je previše kada sam umjesto igranja nogometa s dečkima iz ulice izabrao školu klavira i glumio u školskim predstavama. Ni na jednu predstavu nije došao, a redovito mi je prigovarao kada sam vježbao klavir.
O homoseksualnosti tada ništa nisam znao. Nije bilo Interneta, a u medijima se nije o tome govorilo. Ljudi općenito nisu imali lijepo mišljenje o «pederima» i svoje osjećaje sam držao za sebe, kako ne bih bio povrijeđen. Jedini izvor informacija bio je časopis «Bravo» gdje sam doznao da je to sasvim normalno i da su mnoge poznate osobe homoseksualci. No,
unatoč tome šutio sam i trpio. A onda su jednog dana stariji dečki u školi «shvatili po mom ponašanju» da sam gej i počeli me vrijeđati. I dečki iz ulice su me počeli provocirati i izbjegavati, a onda i fizički zlostavljati i odjednom više nisam imao puno ljudi s kojima bih popričao i družio se u slobodno vrijeme. Ni dan danas ti isti ljudi ne pričaju sa mnom i kada prolazim ulicom neki jedva da me pozdrave. Iako sam imao želju razgovarati s njima o tome, odustao sam jer mi je ovako lakše.
Maltretiranje u osnovnoj školi bilo je sve gore i gore i jednog dana me grupa starijih učenika dočekala u holu škole i počela udarati sve dok me nisu srušili. Dežurni nastavnik (koji mi srećom nije predavao) nije ih spriječio u tome, već me vrijeđao. Odlazak u školu mi je bio prava noćna mora i obavezno sam svaki dan kasnio na nastavu jer mi je bilo teško krenuti od kuće. Srećom, bio sam jedan od najboljih učenika u školi pa me nikada nisu zapisali. Nastavnici su znali što se događa (danas to znam), ali nikada nisu razgovarali sa mnom o tome. No, ni kod kuće nije bilo više mira. Ranije je otac svaku moju grešku koristio da me istuče. Odjednom je fizičko zlostavljanje započinjao bez ikakvog razloga. Nije želio sina poput mene i prijetio je da će me ubiti jer «ima pravo na to». Nikada nije rekao u čemu je problem. Svaka komunikacija između nas je prestala.
{adselite} U srednjoj školi je bilo još gore. Vrijeđanje od strane pojedinih profesora i učenika bilo je strašno. Šutio sam i trpio jer svako suprotstavljanje za mene je značilo priznanje da sam gej. Zaključivanje niže ocjene uz homofobični ispad jednog profesora nisam mogao prihvatiti, no opet se u žalbi nisam usudio reći što se dogodilo. Ocjena je ispravljena šutke. Shvaćanje da sam gej, da je svima to nenormalno, nepoznavanje nekoga tko je gej, nemogućnost priznanja drugima, nemogućnost da razgovaram o svojim osjećajima, nemogućnost upoznavanja nekoga s kim bih bio u vezi sve više me deprimirala. Bilo mi je teško koncentrirati se na učenje, ali ipak sam uspio završiti školu s vrlo dobrim.
Pokušaj da upišem psihologiju ili sociologiju u Zagrebu bio mi je prava noćna mora jer je trebalo otići od kuće u nepoznato gdje može biti još gore – bilo mi je lakše ostati kod kuće i trpjeti poznatu situaciju. Upisao sam fakultet koji me ni najmanje nije interesirao i još ga nisam završio, ali ostao sam u poznatom okruženju. Tada je počeo rat. Život na prvoj liniji fronte totalno me dotukao jer uza sve probleme što sam gej još su mi granate zviždale nad glavom. Spakirao sam stvari i otišao u Zagreb nakon što sam završio na hitnoj zbog prevelikog gubitka na težini, ali sam se nakon prestanka granatiranja vratio, iako ne znam zašto.
Nedugo nakon toga otac je poginuo u prometnoj nesreći. Osjećao sam se glupo jer sam osjetio olakšanje i ne znam kako bih dalje da je on ostao živ. Nisam više mogao šutjeti o svojim osjećajima, a nisam se usudio nikome reći. Otišao sam k liječnici i tražio uputnicu za psihijatriju iako nisam znao što me tamo može čekati, ali sam očekivao da će mi pomoći. Mama je odlučila ići sa mnom, ali joj nisam rekao zašto idem. Višekratni razgovor s psihoterapeutom koji mi je objasnio da je sa mnom sve u redu mnogo je pomogao. Konačno sam mogao s nekim razgovarati o sebi, svojim osjećajima. Mama je shvatila o čemu se radi i pitala me u više navrata da li mi se sviđaju dečki, ali ja sam svaki put prešutio odgovor. Čuo sam je kako okrivljuje samu sebe za to što sam sigurno homoseksualac i traži uzrok u sebi. Pokušao sam joj objasniti da ona nije kriva za to što mi se događa, ali priznanje nisam mogao izreći. Naravno da se i za moj odlazak k psihijatru doznalo i ljudi su me još više počeli čudno gledati.
I na fakultetu je bilo vrijeđanja od strane kolega, a i neki profesori su bili naugodni na ispitu. Priznanje psihijatru mi nije bilo dovoljno jer je to bilo u njegovoj ordinaciji, u jednom zatvorenom svijetu. Izlaskom van sve je bilo isto kao prije. Odlučio sam reći najboljem prijatelju. Šutio je par minuta i rekao da je zbunjen i da ćemo o tome razgovarati drugi put. I došao je taj drugi put iako sam očekivao da se neće više vratiti. I danas smo dobri premda svatko od nas ima svoj život u kojem nema puno vremena za druge.
Počeo sam raditi na projektima vezanima za ljudska prava različitih manjina. Upoznao sam mnogo ljudi iz različitih nevladinih udruga i to mi je mnogo pomoglo. Polako sam se otvarao prema njima i sve je bilo OK. Neki su i sami bili homoseksualne orijentacije ili su poznavali nekog tko je gej. Onda se pokrenulo pitanje i seksualnih manjina i ja sam se uključio jer sam htio pomoći drugima da se ne osjećaju kao što sam se ja osjećao.
Sestra je prihvatila bez problema. Upoznala je već prije u studentskom domu gejeve i to joj je bilo OK. Ispričala je to svima koje poznaje tako da ja o sebi nisam morao pričati.
No, mami mi je bilo najteže priznati. Nesretno zaljubljen nisam baš imao volje za jelom pa me zbog toga gnjavila. Nisam više mogao šutjeti i rekao sam joj da nisam zaljubljen u curu nego u dečka. Njena reakcija je bila: «Dobro, a što ćeš jesti?» S vremena na vrijeme je još uhvati želja da sam «normalan» zbog panike kako ću dalje u životu u ovom ludom homofobičnom društvu, no polako je prihvatila da sam gej. Naravno, upoznala je još gejeva čije roditelje zna i mislim da bi im mnogo pomogla ako bi imali problema kod kuće budući da se još nisu outali. Soba mi je pretvorena u aktivistički ured prepun knjiga. Da nemam podršku od mame, iako većinom prešutnu, teško bih moga raditi sve ovo što radim.
Iako se heteroseksualci pitaju zašto ljudi moraju govoriti o tome, meni je mnogo lakše otkako sam za svoju orijentaciju rekao ljudima za koje mislim da trebaju znati (kasnije su mnogi doznali kroz moj rad u Iskoraku). Iako se često pitam zašto sam uopće morao to ikome reći i zašto to ikoga treba interesirati, sjetim se kako mi je bilo. Živjeti dvostruki život, lagati drugima, pogotovo roditeljima, živjeti u stalnom strahu da će bliske osobe to doznati i kako će reagirati – prevelik je pritisak. Dovoljno je što društvo još uvijek ne prihvaća različite oblike seksualne orijentacije. Bilo je teško tih trenutaka i bit će ih sigurno još. Nisam izgubio nikog bliskog, a oni koji su mi okrenuli leđa nikada nisu ni pokušali upoznati mene, već su bili tu usput i to me ne opterećuje. Treba procijeniti kada i kome reći. Ne moraju svi znati, ali jedan krug ljudi u kojem se čovjek može opustiti i biti ono što jest veliko je psihičko olakšanje. Teško je kada roditelji to ne prihvaćaju. Kada društvo ne prihvaća, roditelji bi trebali biti podrška i oslonac (ne samo zbog seksualne orijentacije, već kod svih problema).
"Coming out - Razumjeti vs./feat. prihvatiti", Iva Žegura