Svako je društvo slobodno, napredno i zadovoljno onoliko koliko je slobodan, zadovoljan i sretan svaki pojedinac. Također, činjenica je da je obitelj temelj svakoga društva a bez sretne i zdrave obitelji u kojoj vladaju kvalitetni i humani odnosi, nema ni sretnoga i naprednog društva.

0 1 1 1 1 1 Rating 0.00 (0 Votes)
Marlene Dietrich

Marlene Dietrich (27.sječanj, 1901. - Berlin-Schöneberg – 6. svibanj, 1992. - Pariz) je nemačka glumica i pjevačica. U ranim 1930-im dobila je međunarodnu slavu i glasi za prvu Njemicu koja se probila u Hollywoodu. Rođena je, zapravo, pod imenom Marie Magdalene Dietrich, a od 1912. godine koristi Marlene, što je skovala od svoja dva imena. Godine 1999.

Američki filmski institut uvrstio je Marlene u listu najvećih zvijezda svih vremena sa položajem na 9. mjestu. Godine 2002. Marlene je posthumno postala počasna građanka Berlina.
Mladost

Marlene Dietrich je rođena kao druga kćerka kraljevskog policijskog poručnika Louis Erich Otto Dietricha i Josefine Wilhelmine Elisabeth (rođene Felsing) na Schönebergu u Berlinu. Porodica je imala još jednu godinu dana stariju kćerku, po imenu Elisabeth. Moguće je da je ona, zajedno sa svojim mužem, u toku Drugog svjetskog rata vodila kino koji su uglavnom posjećivali članovi SS-trupa, pa je Marlene kasnije često negirala postojanje svoje sestre. Po smrti oca 1907. godine njena majka se vjenčala sa poručnikom Edouard von Losch, koji je poginuo u tijeku Prvog svetskog rata. Marlene je učila svirati violinu i 1918. godine počela je studirati violinu u Weimaru. Godine 1921. nastavila je studij u Berlinu, ali morala ih je napusti zbog tendonitisa. Međutim, poslje audicije u Nemačkom kazalištu angažirao ju je poznati kazališni reditelj, Max Reinhardt. Prve, još uvek male, filmske uloge, kao i brak sa asistentom producenta, Rudolf Sieberom, usledili su 1923. godine. Naredne godine, 13. prosinca rođena je i njihova jedina kćerka Maria Elisabeth Sieber.

Rana svetska slava
Poslje brojnih uloga u kazalištu i nijemim filmovima, 1929. godine reditelj Josef von Sternberg,
koji je bio u potrazi za glavnom glumicom za prvi njemački ton-film „Der blaue Engel“ (Plavi anđeo), otkrio je Malene Dietrich u mjuziklu „Zwei Krawatten“ (Dve kravate). U ulozi Lole Lole Marlene je doživela veliki uspijeh. Film je istovremeno snimljen na nemačkom i engleskom jeziku, a pjesma koji je ona u njemu otpjevala, Ich bin von Kopf bis Fuss auf Liebe eingestellt – u njemačkoj, odnosno Falling in Love Again – u engleskoj verziji postala je svjetski hit.

Emigracija 1933.
Po dolasku nacista na vlast, Marlene Dietrich je krenula sa Sternbergom u Ameriku i potpisala je ugovor za Paramount Pictures. Za ulogu u filmu "Morocco" nominirana je za nagradu Oskar za najbolju glavnu žensku ulogu za 1930. godinu. Ovo je ujedno i njena jedina nominacija za Oscara. U narednih nekoliko godina snimila je još 5, od ukupno 7 filmova u režiji Sternberga. Film Shanghai Express iz1932. je bio komercijalno najuspešniji od Sternberg-Dietrich filmova. Suradnju između njih dvoje je 1935. prekinula Marlene. Također je 1936. godine odbila Goebbelsovu ponudu da snimi film u Njemačkoj za koji bi dobila veliki honorar i za koji je mogla birati scenarij i suradnike/ce. Dietrich je nastavila da snima u USA sa Hitchcockom, Lubitschem, Wellesom i Wilderom. Godine 1939. uzela je američko državljanstvo.

Podrška trupama u Drugom svetskom ratu
Marlene je postala jedna od prvih zvjezda koje su prikupljale novac za rat protiv Hitlerove Njemačke. Snimila je nekoliko anti-ratnih pjesama i nastupala je pred savezničkim trupama na frontovima u Alžiru, Francuskoj i Njemačkoj sa generalnima James M. Gavinom i George S. Pattonom. Na pitanje zašto to radi, kada se nalazi u očiglednoj opasnosti samo na par kolometara od njemačke linije, odgovorila je „aus Anstand“ - „iz pristojnosti“. Kasnije je izjavljivala da nikada više nije imala tako intenzivan kontakt sa svojom publikom. Na kraju rata je ušla sa prvim američkim trupama u Njemačku. U Stolbergu, pored Aachena prepoznao ju je jedan Njemac i na njeno veliko iznenađenje pozdravio je s radošću. Ova neočekivana reakcija nije bila usamljeni slučaj; žene iz mjesta su skupile sastojke za kolač dobrodošlice, koji je, po njenim tvrđenjima, bio najukusniji obrok u njenom životu. Imala je također sreće u pronalaženju majke i sestre i najpre ih je kontaktirala preko radija, a kasnije su se srele u Berlinu. Njena majka, koja se zaklela sebi da će preživjeti Hitlera, umrla je studenog 1945.

Posle rata
Njen politički i društveni angažman protiv nacističkog režima dobio je međunarodno priznanje znatno ranije nego što je to bio slučaj u Nemačkoj. Već 1947. Marlene Dietrich je dobila Medal of Freedom od američke vlade, najviši civilni orden Sjedinjenih Američkih Država. Također, 1950. godine postala je „Chevalier de la Legion d'Honneur“ (vitez Legije časti, da bi kasnije bila promaknuta u oficira i komandanta Legije časti. Njemačka javnost je dugo ostala neprijateljski
raspoložena prema njoj i neki su u njoj i dalje vidjeli izdajicu. Nekoliko puta je nastupala u Nemačkoj: 1960. u Berlinu, 1962. u Düsseldorfu i 1963. u Baden-Badenu.
Njen nastup u Berlinu 1960. godine izazvao je vrlo podjeljene reakcije kod građana. Dok su joj neki, uključujući i gradonačelnika Willy Brandta poželeli dobrodošlicu, drugi su isped koncertne zgrade protestirali uz povike „Marlene, idi kući!“. Nikada se više nije vratila živjeti u Nemačkoj, zbog čega je patila. Pjesma Ich hab noch einen Koffer in Berlin (Imam još jedan kofer u Berlinu) govori o tome da još uvek sanja da se vrati u Berlin. Održala je i turneju po Izraelu, tokom koje je neke pjesme pevala na njemačkom, razbijajući postojeći tabu korišćenja njemačkog jezika u Izraelu.
Godine 1961. snimila je svoj posljednji veliki film Judgment at Nürnberg.

Poslednje godine
Marlene Dietrich je vremenom razvila probleme s pićem.  Njena karijera je uglavnom bila završena kada je 29. rujna 1975. na nastupu u Australiji slomila nogu. Tri godine kasnije pojavila se kratko u svom poslednjem filmu Schöner Gigolo, armer Gigolo, gde je glumila u kolicima. Posle snimanja povula se zauvijek iz javnosti u svoj stan u Parizu u aveniji Montaigne,
koji nije napustila do smrti. U ovo vrijeme je Marlene ipak ostala aktivna i pisala je veliki broj pisama i vodila satima razgovore telefonom sa svjetskim vođama. U intervijuu koji je njena kćerka dala za Der Spiegel u prosincu 2005. navodi se da je Marlene bila u kontaktu sa Ronald Reganom i Mihail Gorbačovom, ali se ne zna da li je imala neke uticaje na njih. Maximilian Schell je 1984. ubijedio Ditrichovu da sudjeluje u snimanju njegovog dokumentarnog filma Marlene, ali se ona ne pojavljuje u kadru.

Smrt i priznanja posle smrti
Marlene Dietrich je umrla 6. maja, 1992. u Parizu u svojoj 90. godini. Služba je bila održana u Le Madeleine u Parizu sa oko 3.500 prisutnih i masom ljudi ispred crkve. Njeno tijelo, prekriveno američkom zastavom, vraćeno je zatim u Berlin, gdje je sahranjena na Städtischer Friedhof III na Schönebergu, nedaleko od mesta gdje je rođena. U godinama poslje njene smrti i dalje su postojale kontroverze u vezi sa njom i neki su i dalje na nju gledali kao na izdajicu. Tek 1997. berlinska općina Tiergarten je po njoj nazvala trg u blizini Potsdamer Platza Marlene-Dietrich-Platz. Posveta glasi: „Berlinska svjetska zvjezda filma i šansona. Zalog za slobodu i demokraciju, za Berlin i Njemačku“. Za stogodišnjicu rođenja Marlene Dietrich, 2001. godine država Berlin se javno ispričala zbog neprijateljstva. Grad Berlin joj je 16. svibnja, 2002.  postumno dodijelio status počasne građanke Berlina.

Privatni život
Dietrich je bila udata za Rudolf Siebera, koji je kasnije postao reditelj u Paramount Pictures u
Francuskoj. Sa njim je ostala u braku do njegove smrti 1976. godine. Međutim, oboje su imali afere sa strane. Njena velika ljubav bio je francuski glumac i pjevač Jean Gabin, sa kim se velika romansa završila sredinom 1940-ih. Marlene je bila biseksualna i imala je ljubavne veze sa glumcima Yul Brynnerom, Frank Sinatrom, glumicom Ona Munson i spisateljicom Mercedes de Acosta. Svojom androginom pojavom i čestim oblačenjem muške odjeće, što se u to vreme smatralo revolucionarnim, Marlene je postala idol ženskog pokreta i gej ikona.

Podijelite

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to StumbleuponSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn