Svako je društvo slobodno, napredno i zadovoljno onoliko koliko je slobodan, zadovoljan i sretan svaki pojedinac. Također, činjenica je da je obitelj temelj svakoga društva a bez sretne i zdrave obitelji u kojoj vladaju kvalitetni i humani odnosi, nema ni sretnoga i naprednog društva.

4 1 1 1 1 1 Rating 4.00 (1 Vote)

Interview sa Ivom ŽEGUROM, autoricom knjige "Coming out Razimjeti vs. / feat. Prihvatiti"
 
"Podržavajući roditelj koji je spreman razumjeti i prihvatiti svoje dijete bez obzira na to s kojim mu problemom ono dolazi postaje pravi autoritet u djetetovim očima."

Prošlogodišnji „Interliber“ među pripadnicima LGBTIQ populacije ostat će upamćen po tome što je na njemu predstavljena knjiga kliničke psihologinje Ive Žegure "Coming out – Razumjeti vs / feat Prihvatiti". U knjizi autorica na jednostavan i svima razumljiv način predstavlja obilje znanstveno utemeljenih činjenica o homoseksualnosti, dok dio u kojem su predstavljene osobne priče homoseksualnih osoba oba spola, dodatno pridonosi kvaliteti i uvjerljivosti rukopisa. Knjiga uspješno popunjava prazan prostor u hrvatskoj publicistici, te istovremeno pruža mogućnost i obiteljima, a i samim pripadnicima LGBTIQ populacije da dođu do relevantnih stručnih informacija koje su im neophodne u prevladavanju vlastitih problema. To je, ujedno i bio povod za ovaj razgovor.

Carlstad: Možete li nam reći kako ste došli na ideju da napišete knjigu upravo o toj tematici?

Iva: Već jako dugo radim s LGBTIQ populacijom, imam prijatelje koji su gejevi i lezbijke, pa  sam zapravo tako vidjela da je u društvu potrebno podizati svijest o problemima LGBTIQ osoba. Pogotovo unutar struke.

Carlstad: U posljednje vrijeme, inicijativom udruge GROZD ponovno je aktualizirano pitanje uplitanja konzervativnog dijela društva u spolni odgoj u školama. Kao posljedica te inicijative formirala se Građanska koalicija "Stop rizičnom spolnom odgoju". Kako Vi, kao stručna osoba gledate na te društvene inicijative i koja vam je od njih prihvatljivija?

Iva: Naravno – Koalicija. Potpisala sam izjavu o pristupanju Koaliciji. Smatram da je nedopustivo da se u školski sustav uvodi toliko dezinformacija i da jedno društvo demokracije pristupa odgoju, izobrazbi i spolnom odgoju na takav način kako neki žele putem GROZD-a i sličnih programa. Osobno mišljenje i stavovi su jedno, ali svaka osoba, smatram, ima pravo na potpunu, znanstveno utemeljenu informaciju, odnosno potpunu edukaciju.

Carlstad: Da se vratimo "coming outu". Što mislite postoji li neko pravilo kome bi se LGBTIQ osobe prvo trebale povjeriti? Prijateljima, roditeljima?

Iva: To je stvarno teško procijeniti. To je individualno. Osobe koje imaju liberalne roditelje, koje imaju dobar kontakt s roditeljima neće imati nekog velikog problema te se mogu odmah "outati" roditeljima. Najčešće, mlade se osobe "outaju" svojim najbližim prijateljima ili nekome za koga znaju da će ih razumjeti. Trebaju prethodno ispitati kakvi su im stavovi, pa tek onda pristupiti "coming outu".

Carlstad: Možete li nam reći nešto više o fazama koje prolaze roditelji kada doznaju da je njihovo dijete homoseksualne, biseksualne ili neke druge orijentacije?

Iva: Kao prvo tu je faza šoka i negiranja.  Većina roditelja ne želi ni čuti ni vidjeti da je njihovo dijete gej ili lezbijka. Poriču to. Javljaju se različite intenzivne emocije. Zatim dolazi faza u kojoj misle da su oni nešto pogriješili te najčešće osjećaju krivnju zbog homoseksualnosti svoga djeteta. U ovoj fazi polako postaju spremni za razgovor sa sinom ili kćeri o homoseksualnosti. I jedna i druga strana spremnija je saslušati jedna drugu i izraziti emocije.
Nakon toga dolazi faza prihvaćanja koja ne znači nužno da su se roditelji i pomirili s homoseksualnošću svoga djeteta.
Nažalost, ponekad u toj posljednjoj fazi ne dođe do potpunog prihvaćanja, što znači  prihvaćanje djetetove homoseksualnosti i na kognitivnoj i na emocionalnoj razini.
Cijeli proces zapravo sliči procesu tugovanja gdje se roditelj oprašta s onim dijelom sebe koji je vjerovao da je njegovo dijete heteroseksualno. Oprašta se od vizije budućnosti s unucima, premda u slučaju homoseksualnosti djeteta to nije isključeno. U svijetu već postoje države u kojima su gej osobe ostvarile dosta prava. U nekima od njih gej osobe imaju pravo posvajati djecu, imaju svoje obitelji i ako imaju dobar odnos sa svojim roditeljima, ti roditelji nisu zakinuti za iskustvo bake ili djeda – dakle tradicionalnog oblika obitelji.    

Carlstad: Prema saznanjima koja smo do sada uspjeli prikupiti, mnogi su "outani" gejevi i lezbijke daleko lakše progovorili o svojoj seksualnosti s majkama nego sa očevima. Zašto je to tako? Zašto očevi u većini slučajeva ne žele čuti ništa o homoseksualnosti?

Iva: Ako pođemo od toga da je naše društvo patrijarhalno i da su tu očevi kao figura koji su čvrsti, jaki, da su više usmjereni na posao, a mnogo manje na obitelj i djecu – to je shvatljivo. Majke su one koje "više" odgajaju djecu.  Češće djeca imaju mnogo bliži kontakt s majkama, pogotovo u našoj sredini, premda nije isključena ni obratna situacija, ali je kod nas rjeđa. Osobno, znam nekoliko slučajeva gdje su dečki pričali otvoreno sa svojim roditeljima gdje su ih očevi prihvatili i nije bilo nekakvih većih problema.  S druge strane opet imam slučaj majke koja je svoje dijete povela na psihoterapiju što je zapravo bio određeni stupanj i emocionalnog i stručnog zlostavljanja.

Carlstad: Što kad roditelji ne prihvate i postave uvjete, na primjer: nema izlazaka, mobitela, interneta?

Iva: Srećom, postoje udruge kao što je vaša. Predlažem da stavite kontakte na sva vidna i dostupna mjesta. Osim toga, tu su Centar za djecu, Poliklinika za zaštitu djece Gajnice, gdje stvarno ima informiranih i vrhunskih stručnjaka koji razumiju gej tematiku. Na ovim mjestima se pruža pomoć i malodobnim osobama, tako da i one uz pomoć institucije koja će stati iza njih mogu ostvariti svoja prava za koja su zakinuta te dobiti potrebnu psihološku i zdravstvenu pomoć. Ili, zajedno s jednim ili oba roditelja ili skrbnikom mogu otići nekom informiranom stručnjaku savjetniku koji će uputiti roditelje u to da homoseksualnost nije bolest i da je njihovo dijete apsolutno normalno i da nema potrebe za nekakvim nerazumnim sankcijama koje remete jedan skladan obiteljski odnos.

Carlstad: Često se dogodi da reakcija roditelja bude: "Budi što hoćeš, ali nikome nemoj govoriti o tome!"
 
Iva: Naravno da u takvim situacijama pojedinac, odnosno pojedinka treba odlučiti kome će se "outati". Za roditelje pretpostavljam da je to nekakav krug rodbine za koji se boje da ne sazna o homoseksualnosti člana obitelji. Međutim, u  slučaju tolerancije i pristanka na ovaj roditeljski zahtjev i tajenja pred ostatkom rodbine, kad-tad  dođe vrijeme kada će netko iz tog dijela obitelji saznati i kada će se ova tema pokrenuti. A što roditelji bolje prihvaćaju homoseksualnost svoga djeteta, to postoji veća šansa da ga i ostala rodbina prihvati.

Carlstad: Što ako je obrnuta situacija? Ako dijete dozna da je jedan od roditelja gej ili lezbijka?

Iva: Zanimljivo pitanje. Prvi put da me netko to pita.

Carlstad: Takvih slučajeva ima. Osobno ih znam...

Iva: Znam ih i ja. No, nikada se nije potegnuo problem djece koja su saznala da su njihovi roditelji zapravo biseksualni ili homoseksualni. Uglavnom, to su priče mladih lezbijki i gejeva  koji su, outajući se svojim roditeljima, saznali da je i njihova mama imala "bliske prijateljice" ili da je tata bio "nestašan" u svojoj mladosti, te da su se odlučili prikloniti mediokraciji kako ne bi imali problema. To je situacija u kojoj se postigne jedan intimniji otvoreni odnos. Iz priča ovih roditelja jasno je to da bi se sigurno potpunije ispoljli i živjeli svoju seksualnost i seksualnu orijentaciju da nije bilo straha od pritiska i osude od strane društvene sredine. Meni se čini da kad postoji takva situacija u kojoj roditelj iz svoga iskustva razumije previranja kroz koja prolazi njegovo ili njezino tek "outano" dijete,  obično su u ovim obiteljima gej djeca bolje prihvaćena. Najčešće se događa da se kada je komunikacija roditelj – dijete otvorena i podržavajuća, mnogo više razgovara i o seksualnosti. Djeca su slobodnija doći kontaktirati i obratiti se roditeljima za pomoć. Roditelji ne zatvaraju oči pred problemom, ako to uopće i jest problem, i stoje uz svoje dijete. Ne postavljaju se kao nekakav «autoritet» koji mora kazniti dijete zbog njegove seksualne orijentacije ili zbog same spomeni riječi "seks" koja bi ga mogla ugroziti i koji stoga zabranama i kaznama nastoji izgraditi nekakvu moć u obiteljskoj zajednici. Podržavajući roditelj koji je spreman razumjeti i prihvatiti svoje dijete bez obzira na to s kojim mu problemom ono dolazi postaje pravi autoritet u djetetovim očima.

Carlstad: Je li istina da je lezbijkama lakše, da su one prihvaćenije u društvu od gejeva?

Iva:  I da i ne. U našem patrijarhalnom društvu čini mi se da se sredina više zgraža nad gejevima nego nad lezbijkama. Poznato mi je i to da su neki gejevi bili premlaćeni od strane skinheadā i različitih drugih skupina koje ne toleriraju homoseksualnost, a isto tako su se za pomoć javile i cure. To su bila dva slučaja fizičkih napada  i nanošenja težih fizičkih ozljeda. S time, po pričama koje možete čuti, čini se kako su dvije lezbijke više "cool" nego dva geja. I onda ponovno, u jednoj patrijarhalnoj sredini koja negira ženu, ne postoji niti nešto što je ženska seksualnost, a kamoli ženska homoseksualnost. Zato su možda homoseksualni muškarci u našoj sredini više osuđivani.

Carlstad: Koliko je nasilje u društvu i obitelji prema LGBTIQ  osobama?

Iva:  Mislim da je dosta veliko. Prije svega emocionalno nasilje, vrijeđanje i omalovažavanje. Zatim roditelji ili staratelji često posežu za nasiljem koje uključuje uskraćivanje nekakvih osnovnih prava od izlazaka do financija te time ucjenjuju svoju djecu, npr.: "Ako te još jedanput vidim s tom curom, odnosno s tim dečkom, nećeš dobiti novce za studij, za izlaske, ostat ćeš doma, iselit ćeš se iz kuće ili ćemo te odvesti psihijatru itd.“

Carlstad: A u situacijama fizičkog zlostavljanja djece i pedofilije kome se djeca mogu obratiti za pomoć?

Iva:  U slučaju pedofilije ili fizičkog zlostavljanja djeci je to mnogo teže priznati jer misle da su ona sama kriva zbog onoga što im se dogodilo. Što je dijete mlađe, to je ovisnije o roditeljima i odraslima, te se zločin teže i otkrije. U slučaju  mlađe djece, zlostavljač je obično odrasla osoba iz uže obitelji, najčešće roditelj.
Što se pomoći tiče, sve ovisi koliko je dijete staro. Nekada po uznemirenosti, plakanju, ustrašenosti i različitim drugim znakovima onaj drugi roditelj, baka ili djed primijete da nešto s djetetom nije u redu. Ako ide u školu može se obratiti učitelju, razredniku ili školskom psihologu. Najčešće nastavnici primijete da se s djetetom nešto zbiva, da je pretjerano povučeno ili agresivno, da se ne može koncentrirati... Ako škola nema psihologa ili dijete nema dovoljno povjerenja u stručno osoblje škole, postoje info-linije za prvu pomoć, tu je Dječja poliklinika u Gajnicama, pedijatrijski odjeli na Klinikama, centri za socijalni rad, specijalizirane ambulante za djecu i mladež, privatni dječji psihoterapeuti i psihijatri.

Carlstad:  Koji su uopće preduvjeti da netko postane LGBTIQ osoba? Koliko uopće na to utječu situacije poput one: ako dijete raste bez oca (majke)  i.t.d.?

Iva:  Do sada su provedena različita istraživanja koja su pokazala da određenu seksualnu orijentaciju ljudi imaju od rođenja. Mnogo manje istraživanja ukazuje da je na seksualnu orijentaciju utjecao obiteljski faktor, iako obiteljska situacija i dinamika između članova obitelji nije zanemarujući faktor.

Carlstad: Možete li nam reći nešto pobliže  o psihologiji "outanja"?

Iva:  Psihologija homoseksualnim osobama pristupa kao i prema svakoj drugoj populaciji. Psihologija "outanja" trebala bi se odnositi na sve psihološke aspekte toga procesa: osobu koja se "outa" i njezino trenutno stanje (kognitivne i emocionalne kapacitete, stavove, uvjerenja, percepciju sebe, zdravlje...), roditelje, obiteljske odnose, strukturu društva i sredine u kojoj je ta obitelj... Uz sva pitanja vezana za adolescenciju u kojoj najčešće dolazi do "outanja" još je tu i pitanje prihvaćanja samog sebe kao takvog. Adolescencija je period u kojem su osobe krhke, u kojem se formira njihov identitet koji same trebaju prihvatiti. To je period u kojemu se valja izboriti za sebe i svoj položaj u obitelji, među vršnjacima, u društvenoj zajednici ili kako se to poetičnije naziva, adolescencija je period u kojem mlada osoba "nalazi svoje mjesto pod suncem". Ovaj proces nije jednostavan niti lagan kako za gej adolescenta i lezbijku adolescenticu, tako niti za njihove obitelji. Adolescencija je period kojei prate česte emocionalne turbulencije, a poteškoće i problemi zbog homoseksualnosti samo mogu pojačati anksioznost i depresivnost, smanjiti samopouzdanje, te ovo može dovesti do pokušaja smirivanja i bijega od okrutne stvarnosti u svijet alkohola, droga, delinkvencije.
Dakle, uz razvojnu psihologiju, kliničku psihologiju i zdravstvenu psihologiju, još je tu pitanje što učiniti i kako pristupiti LGBTIQ osobama s obzirom na neke njihove posebne izazove s kojima se suočavaju u procesu odrastanja i uklapanja u društvo.

Carlstad: Odlučuju li se mlade LGBTIQ osobe lakše na "coming out" u odnosu na starije pripadnike populacije?

Iva: Da. Stariji već imaju iza sebe dugi niz godina negativnih iskustava i života u homofobnom okruženju. Stariji češće  imaju i svoju obitelj, možda već imaju i djecu ako govorimo o četrdesetogodišnjacima i starijima od te dobi. Njima je tada mnogo teže prekinuti odnose sa svojom obitelji i djecom, reći rodbini ili na poslu da su gej ili lezbijka. Mladi ljudi se lakše odlučuju na "coming out" zahvaljujući liberalizaciji i većoj otvorenosti cijelog društva te lakšoj dostupnosti informacija.

Carlstad: Što nam možete reći o stereotipima koji postoje u našem društvu o LGBTIQ osobama?

Iva:  Mnogi su i razni. Na primjer prema tim stereotipima su lezbijke muškobanjaste automehaničarke, a gejevi žene zatočene u muškom tijelu. Tu su i predrasude da je homoseksualnost bolest, da su svi homoseksualci zaraženi HIV-om pa sve do poistovjećivanja pedofilije i homoseksualnosti. Tipičan profil jednog pedofila je: heteroseksualni bijeli muškarac. U Hrvatskoj još nema sustavnih studija praćenja situacije i počinitelja te se ne priča mnogo o homoseksualnosti, čak ni u znanstvenim krugovima. Ako se i spomene homoseksualnost, onda se najčešće osjeti negativna konotacija. Takva su moja iskustva s različitih naših stručnih predavanja, tribina i konferencija kada se potegne pitanje homoseksualnosti, kada se pokrene pitanje "outanja" LGBTIQ osoba i destigmatizacije – jedan dio stručnjaka nešto šapuće i šuška, neki napuste skup, neki mrko gledaju, ali u zadnje vrijeme ima sve više zainteresiranih, sve više ljudi koji žele doći do informacija o homoseksualnosti u području struke.

Carlstad: A stereotip o feminiziranosti gej muškaraca?

Iva: U patrijarhalnom društvu u feminiziranost se ubraja i to ako se muškarac koristi kremom za ruke, ako rabi parfem, onda je "pederčina". U stereotip o feminiziranosti gej muškarca idu i sva obilježja metroseksualca.

Carlstad: Što mislite o registraciji istospolne zajednice?

Iva:  Podržavam, ali u trenutku kad je društvo spremno za to. Jer s druge strane što dobivate? Dobivate ljude koji se tim činom istaknu kao gej par u svojoj sredini, a ako je ona netolerantna dobijete enormnu netrpeljivost i enormno nasilje. Smatram da bi trebalo prvo informirati društvo, stvoriti pozitivnu klimu, pozitivno okružje i onda krenuti s legalizacijom registriranog partnerstva, usvajanjem djece itd.
Uzmimo za primjer Nizozemsku koja slovi kao liberalna zemlja; u Amsterdamu imate dio grada gdje normalno žive homoseksualne obitelji sa svojom djecom imaju vrtiće i škole. No, imate i druge dijelove Amsterdama u kojima to nije slučaj. U Nizozemskoj postoji skupina gradova, tzv. "Bible belt" gdje su stanovnici vrlo religiozni, tradicionalni i netrpeljivi prema  svemu što je imalo drukčije. Djevojčice tamo moraju u školu nositi isključivo suknje, a dječaci isključivo hlače. Točno se zna što je propisano kojem rodu, odnosno spolu. I ako netko malo liberalniji, malo drukčijeg izgleda izađe, prošeta se tim dijelom, zađe u krivi kvart i pokaže se drukčijim nastradat će jednako kao i kod nas.

Carlstad: Mnogo homoseksualaca osjeća strah od kontakta s osobama istog spola? Na koji se način njima može pomoći?

Iva:  Njih treba uputiti nekoj stručnoj osobi s kojom mogu porazgovarati da bi se vidjelo odakle dolazi taj strah, ta anksioznost ili neprihvaćanje vlastite seksualne orijentacije i iz nje proizišlog seksualnog nagona. Je li možda riječ o internaliziranoj homofobiji?  Je li riječ o pritisku sredine? Je li osoba možda bila izložena nasilju? Dolazi li iz male sredine u kojoj misli da je jedina homoseksualna i kao takva sama na svijetu? Dakle, važno je ovim osobama osigurati informacije i mjesto gdje će naći podržavajući pristup, razumijevanje i adekvatnu stručnu pomoć.

Carlstad: Koje mogu biti posljedice seksualnog zlostavljanja?

Iva:  Ima mnogo mogućih posljedica seksualnog zlostavljanja. Na primjer, strah od ulaženja u daljnje intimne kontakte, teška depresija, anksioznost, povlačenje u sebe, dugi niz psihičkih tegoba, nesanica, hiperseksualnost, tendencija samoozljeđivanju, samookrivljavanje, disocijacija… sve do psihotične epizode. Teško je uopće zamisliti kako je i kroz što sve prolaze  osobe koje su doživjele bilo koji oblik nasilja, a osobito seksualno nasilje.

Carlstad: Što možete reći o stavu religijskih zajednica prema homoseksualnosti?

Iva:  Mislim da je taj stav licemjeran i da je baziran na izvrtanju religijskih spisa jer ako pročitate neke teološke filozofske rasprave, pa čak i neke stručne analize teoloških spisa, a u knjizi "Više od prihvaćanja" baš postoji jedan dio o odnosu religije prema homoseksualnosti, vidjet ćete da iako tradicija nalaže da je to grijeh i zauzima odbacujuće-kazneni stav, postoji struja teologa koja zauzima tzv. stav potpunog prihvaćanja homoseksualnosti, bez obzira na religijsku pripadnost. S obzirom na  nekakve znanstvene spoznaje i spoznaje filozofije i teologije, netko tko ima visoku stručnu spremu, iako je teolog, svećenik ili sličnog poziva trebao bi prihvatiti promjenu društvene svijesti glede recentnih provjerenih i nepobitnih činjenica, a ne javno nastojati neki religijski spis tumačiti po svome uvjerenju i okretati ga sukladno svojim vrijednostima. Njegovo je pravo kao pojedinca gajiti vlastite vrijednosti i živjeti u uvjerenjima koja želi imati. Nametanje javnosti osobnih neutemeljenih stavova bilo bi jednako kao da ja vas sada idem uvjeravati da se Sunce i ostali planeti okreću oko Zemlje! Negiranje i neprihvaćanje homoseksualnosti od strane religijskih zajednica licemjerno je tim više što u njihovim redovima postoji od davnina mnogo homoseksualnih osoba, od kojih su neki bili i pape, ako uzmemo za primjer katoličanstvo. I na kraju, vjera koja bi trebala biti otvorena za sve religiozne osobe, jer ima i  homoseksualnih osoba koje su religiozne,  tada posebno pred njih postavlja barijeru zbog koje ne mogu dobiti pomoć, iako im je ona neophodna. Oni u religiji pokušavaju naći duhovni mir i utočiste, a naiđu na omalovažavanje, vrijeđanje i slično. A svi smo mi u religijskom smislu – djeca Božja.

Podijelite

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to StumbleuponSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn