Svako je društvo slobodno, napredno i zadovoljno onoliko koliko je slobodan, zadovoljan i sretan svaki pojedinac. Također, činjenica je da je obitelj temelj svakoga društva a bez sretne i zdrave obitelji u kojoj vladaju kvalitetni i humani odnosi, nema ni sretnoga i naprednog društva.

Tata i mama prihvatili su da sam lezbijka - 5.0 out of 5 based on 2 votes
5 1 1 1 1 1 Rating 5.00 (2 Votes)
DANA BUDISAVLJEVIĆ



Zagrebačka filmašica, producentica i suosnivačica ZagrebDoxa govori o odluci da preko intimnog obiteljskog filma govori o svojoj seksualnoj orijentaciji i strahovima koji su je pratili pri snimanju dokumentarca

"Ako sam išta naučila radeći ovaj film, to je da nam je svima, bez obzira na to što smo odrasli, užasno važno da nas roditelji prihvate. To je nešto što nas muči cijeli život. Na početku sam se dosta teško nosila s činjenicom da sam lezbijka, bojala sam se da ću time razočarati svoje roditelje, svoje profesore u školi, a na kraju i svoju državu koja to ne podržava. I sama sam htjela da mi sve u životu ide lako, pa razumijem svoje roditelje koji to isto žele za mene", izjavila je redateljica Dana Budisavljević referirajući se na svoj dokumentarni film "Nije ti život pjesma Havaja", koji je premijerno prikazan a potom i nagrađen dvjema nagradama - nagradom publike i specijalnim priznanjem na nedavno održanom ZagrebDoxu. Intimna je to priča o redateljičinoj obitelji koja tijekom doručaka i ručkova razgovara o tajnama i prešućenim emocijama, svemu onome o čemu se teško razgovara i unutar četiri zida, a kamoli javno. A najčešća tema obiteljskih razgovora je ta da je redateljica, njihova kći i sestra, lezbijka.

Zašto ste o se odlučili "outati" preko filma?
- Pripadam generaciji koja je svoje lezbijstvo definitivno osvijestila kasnih 90-ih i krenula se suočavati s tim, ali i aktivistički djelovati, odnosno boriti se za svoja prava. Ušla sam na gay scenu kad je ona bila potpuno getoizirana, jedino mjesto na kojem se skupljala takva ekipa bio je klub Bad Boy. Bili smo tada potpuno nevidljivi, neprisutni u medijima i javnom životu. U posljednjih deset godina situacija se puno promijenila nabolje zahvaljujući tome što su se odvijali Prideovi, puno ljudi se javno outalo, odnosno progovorilo o svojoj homoseksualnosti, pa je to postalo tema koja se uglavnom normalno tretira u javnosti, uz, još uvijek, određenu dozu senzacionalizma. Budući da su mnoge moje prijateljice otvoreno progovorile o činjenici da su lezbijke, neki ljudi koje poznam pokazali su veliku hrabrost organiziravši Gay Prideove u Hrvatskoj, činilo mi se da ja kao filmašica trebam dati doprinos toj priči. S druge strane, bavim se dokumentarnim filmom i tražim od ljudi da mi se otvaraju i pričaju svoje intimne priče, pa nije pošteno da sama držim figu u džepu. No kad je o filmu riječ, mislim da su tu veću hrabrost od mene pokazali moji roditelji koji su pristali sudjelovati u njemu. Ali imala sam i razne dvojbe, ponajviše zbog toga što sam se bojala će me nakon ovog filma većina doživljavati ponajprije kao lezbijku, a tek onda kao redateljicu.

Jeste li imali tremu prije premijere filma?
- Jesam, jer je zaista jako teško podijeliti svoju intimu s nepoznatim ljudima. Dosad sam svoju seksualnu orijentaciju nastojala držati "pod kontrolom", no kad jednom snimiš film, više nemaš nikakvu kontrolu nad njom, ni tko će to gledati, ni što će o tome pisati, ni što će ljudi zaključivati o meni. S jedne strane, film mi je bio veliko olakšanje, ali nije lako iznijeti svoju intimu u javnost na takav način. No više sam se bojala kako će to podnijeti moji roditelji i brat, jer ja sam ionako sama odabrala da napravim ovaj film.

Iako je u filmu vidljiv vaš vrlo blizak odnos s roditeljima, pokazuje se da ni oni nekoliko godina nisu htjeli razgovarati o tome da ste gay. Recimo, zanimljivo je da vaša majka do početka snimanja filma ni jednoj svojoj prijateljici nije otkrila da joj je kći lezbijka. Jeste li im to zamjerili?
- Nisam. Ako sam im nekad nešto i zamjerala, ovim smo filmom riješili sve nesuglasice. Njihov pristanak na sudjelovanje u njemu velik je poklon meni, rad na njemu nas je jako zbližio kao obitelj. Prvi sam put čula neke njihove strahove, koji su zapravo njihovi realni strahovi i brige za njihovo dijete i u tom smislu film je za mene bio neka vrsta terapije, no da je ostalo samo na tome, nikad ga ne bih pustila u javnost. Bilo mi je važno da film, osim samog izbora teme, bude i dobro napravljen i filmski zanimljiv. Ovakav film prije desetak godina ne bih mogla snimiti, ali u međuvremenu su se stvari ipak promijenile i kad je o mojim roditeljima riječ. Pogledala sam dosta gay aktivističkih filmova, no to mi se nije činilo zanimljivim raditi, htjela sam napraviti obiteljsku priču.U filmu smo se morali vraćati na neke stvari koje sam s roditeljima već odavno riješila. Par puta sam tijekom snimanja majci dobacila "kako sad tako tolerantno govoriš, prije deset godina nisi tako reagirala", jer mi je bilo važno da osvijesti svoju promjenu.



Upravo je to zanimljivo. Vaši su roditelji, vidljivo je u filmu, intelektualci širokih pogleda na svijet, koji ni sami nisu živjeli konvencionalnim životom, no ipak se ne nose lako s činjenicom da ste vi lezbijka. Ispada da i vrlo liberalni ljudi imaju problem s homoseksualnošću kad je riječ o njihovoj djeci?
- Kod roditelja se obično pojavljuje strah od toga što će drugi reći i nekakav osjećaj krivnje, da su možda oni negdje pogriješili pa im je zato dijete postalo gay. Svaka različitost je teška i meni je bila jako draga reakcija jedne moje prijateljice koja mi je, nakon što je pogledala moj film, ispričala kako njena mama reagira slično kao i moji roditelji u filmu, kad je u pitanju njezin dečko koji joj se ne sviđa. Ovim filmom sam htjela uputiti i poruku gay osobama da shvate kako roditeljima treba davati šansu i svako malo provjeravati kako su napredovali. Puno mojih prijatelja samo je jednom s roditeljima pokušalo razgovarati i priznati im da su gay i čuli su takve ružne stvari da se više nikada o tome nisu usudili razgovarati. Znale su se čuti rečenice tipa "draže bi mi bilo da si ubio/la nekog nego što si homoseksualac". U nekim situacijama roditelji čak i ne misle tako, nego bi samo saznanje da su im sin ili kći gay bilo toliko šokantno za njih pa bi izgovorili grozne stvari i dalje nastavljali živjeti kao da se ništa nije dogodilo, čega je posljedica veliko udaljavanje roditelja i djece. Kad s roditeljima ne možeš razgovarati o svojoj djevojci ili dečku, ne možeš im pokazati fotografije s putovanja, a umjesto toga izmišljaš nekakve lažne priče, to dovodi do međusobnog udaljavanja.

{adselite} Film ispočetka nije bio zamišljen kao intimna obiteljska priča, jer su u njega bile ušle i snimke Prideova u Zagrebu i Splitu. Zašto ste se odlučili na promjenu koncepcije?
- Najprije sam htjela raditi film u kojem bi o svojoj homoseksualnosti govorile moje prijateljice, jer se većina nas počela dobro osjećati u vlastitoj koži. Osnovale smo svoj nogometni klub s kojim smo putovale okolo i išle na neka gay natjecanja i htjela sam napraviti film o tome. Međutim, problem je bio u tome što nisu baš sve članice bila "outane", odnosno deklarirane lezbijke pa mi je to bilo teško kontrolirati i nisam bila sigurna da će do završetka snimanja filma baš sve osobe imati želju i biti u filmu. To mi nije bilo dovoljno dobro za film pa sam se odlučila za svoje roditelje, koji su s jedne strane vrlo otvoreni i tolerantni, a s druge ipak nisu moju orijentaciju prihvatili s oduševljenjem. Bilo im je to čudno i postojao je određeni otpor kod njih, zbog čega su mi se učinili idealnim sugovornicima, što se pokazalo dobrom odlukom jer su uspjeli jasno izraziti ono što većina roditelja misli. No moji su roditelji ujedno i dovoljno pametni da shvate da su ta njihova stajališta proizvod društvene uvjetovanosti. "Ne znam zašto to ne mogu prihvatiti", rečenica je koju u filmu izgovara moja majka i mislim da ona najbolje opisuje ono o čemu govorim. U filmu je jasno vidljiv taj roditeljski strah da će život njihove kćeri zbog njezine seksualne orijentacije biti puno teži nego što bi bio da je heteroseksualka. No zanimljivo je da je za aktivistički film bilo puno lakše pronaći financijska sredstva nego za intimnu obiteljsku priču koju sam snimila.

Nakon projekcije filma spomenuli ste izraz kontrola, kao nešto što je prisutno u životima većine gayeva. Možete li to objasniti?
- U početku sam jako kontrolirala kome ću otkriti da sam lezbijka, procjenjivala tko bi mi od ljudi koje upoznam mogao to zamjerati. Uvije su me živcirale izreke tipa "nemamo mi ništa protiv gayeva, samo nek se drže u svoja četiri zida". Ali to je nemoguće, jer nitko ne može svoj život držati unutar četiri zida.

Koliko je Gay Pride danas potreban?
- Iako razumijem ljude kojima je to odbojno, mislim da je Pride potreban jer ne postoji drugi način da uđeš u javni prostor. Svjedočila sam vremenu prije Pridea i tome što je on sve promijenio. Počelo se o tome pisati i pričati, ljudi su se oslobodili i počeli govoriti o tome da su gay, postali su manje uplašeni, jer lakše je kad imaš bar nekakav zakonski okvir koji te štiti. Za mene je najveći problem tijekom mog sazrijevanja bilo to što nitko iz svijeta umjetnosti tada nije bio javno deklariran kao homoseksualac. Za vrijeme studija, recimo, bila sam u strahu da će me izbaciti s Akademije ako se dozna da sam lezbijka. Iako se to sad može činiti smiješnim, bile su to devedesete, vrijeme izrazite mržnje prema manjinama. Većina lezbijki koje sam tada poznavala radila je u nevladinim organizacijama ili udrugama za ljudska prava, to je bio gotovo jedini prostor slobode.



Mislite li da bi javne osobe koje su gay trebale iskoristiti svoj položaj da senzibiliziraju javnost za ta pitanja?
- Ne može se to nikome nametati, jer ne želi svatko dijeliti svoju intimu s ostatkom svijeta. Moj me otac često znao pitati zašto ja imam potrebu napraviti ovaj film, zašto ne mogu biti lezbijka i živjeti svoj život a da to svima ne obznanim. Meni je to bilo užasno važno i bilo mi je teško živjeti, a da se stalno nešto moram kriti. I baš znajući koliko je meni nedostajalo to što se nitko nije outao dok sam ja bila tinejdžerica, mislim da moram pokušati to ispraviti. Jedina poznata osoba koja se tada javno deklarirala kao lezbijka bila je tenisačica Martina Navratilova. Iako je bila vrhunska sportašica, nakon što se zato saznalo, izgubila je brojne sponzorske ugovore.

Što vam je važno kad radite dokumentarce?
- Autorske filmove radim relativno rijetko i radim velike pauze među njima jer volim snimiti film o nečemu što me zaista zanima. Nemam potrebu biti samo redateljica, jer u produkcijskoj kući Hulahop u kojoj sam zaposlena radim i kao producentica na tuđim dokumentarcima. Prošle godine smo s kratkim igranim filmom "Onda vidim Tanju" redatelja Jurja Lerotića pokupili sve moguće nagrade u Hrvatskoj, uključujući i onu za najbolju produkciju.

Možete li nam reći nešto o dokumentarcu na kojem trenutačno radite?
- Priča je to o Diani Budisavljević, ženi koja je za vrijeme II. svjetskog rata organizirala jednu od najvećih i najsloženijih humanitarnih akcija, a zahvaljujući njoj i njezinim suradnicima spašeno je oko 12 tisuća srpske djece zatočene u logorima. Rodbinska povezanost u tom slučaju nije bila ključna za odluku o snimanju filma. Sličnost naših imena samo je pomogla da saznam za tu neispričanu priču. Sad smo u fazi priprema, a film sigurno neće biti gotov prije početka 2014. godine.

Podijelite

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to StumbleuponSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn