Svako je društvo slobodno, napredno i zadovoljno onoliko koliko je slobodan, zadovoljan i sretan svaki pojedinac. Također, činjenica je da je obitelj temelj svakoga društva a bez sretne i zdrave obitelji u kojoj vladaju kvalitetni i humani odnosi, nema ni sretnoga i naprednog društva.

5 1 1 1 1 1 Rating 5.00 (1 Vote)

Čuj sinko moj, odgovorila sam mu, koga god ti voliš, dok si ti sretan, ja sam najsretnija na svijetu i stojim iza tebe, što god se dogodilo



Eleonora Katić zagrebačka je odvjetnica koja se bavi obiteljskim pravom. Povod za razgovor, međutim, nije posao kojim se bavi, nego životno iskustvo koje vrijedi podijeliti s drugima, naročito s onima koji se nalaze ili će se tek naći u sličnoj situaciji. Odvjetnici Katić, naime, njezin sin otkrio je da je gay u svojoj trinaestoj godini života.  

Novom listu gospođa Katić će ispričati kako je doživjela sinovo "outanje", savjetovat će roditelje gay osoba kako postupiti s djecom koja im otkriju da ih privlače osobe istog spola. Za početak, konstatirali smo da je referendum o braku ponovno podigao tenzije u društvu i još jednom izložio LGBT zajednicu sudu javnosti. Taj sud, inače, počesto je nemilosrdan. Evo što o tome kaže odvjetnica Eleonora Katić:

–To je ono čega se bojim. Nekima sve ovo može djelovati vrlo benigno, kao: nema veze, u obiteljskom zakonu ionako piše da je brak zajednica muškarca i žene, a mi smo to samo digli na razinu Ustava. Međutim, reakcije društva takve su da se gay zajednica osjeća sve ugroženijom. To je logično, jer ponovo su na gay populaciju počeli napadi sa svih strana.

Sjećamo se onih koji su dolazili s Kaptola: homofobnih izjava Josipa Bozanića i Adalberta Rebića, zbog kojih je organizirano okupljanje gay zajednice ispred katedrale. Sad se to nastavlja i dodatno rasplamsava. Koliko čujem, komentari pod tekstove o gay zajednici su monstruozni. Ja ih više ne čitam. Jednom sam pogledala komentare ispod statusa koji je na Facebooku ostavio moj sin i doslovno mi je pozlilo. Tad sam rekla da komentare više neću čitati.
 
U strahu za dijete

Kakav je bio komentar koji vas je uznemirio?

– Ma bilo je u pitanju nešto odvratno. To jednostavno ne želim pamtiti. To su oni najgrublji homofobni komentari, prema kojima je »umri« i »crkni« ništa. Ta količina mržnje je neobjašnjiva. Nedavno sam, recimo, ponovno pogledala snimku okupljanja pred katedralom i tamo ponovno vidjela na što je sličila ta rulja koja se okupila da, kao, obrani katedralu. S koliko mržnje su oni samo nastupali! Svi ljudi iz gay zajednice, njihovi prijatelji i simpatizeri koji su se tamo okupili bili su nasmijani, nikog nisu vrijeđali, a s druge strane je stajala gomila ljudi koja ih je željela pregaziti. Zašto? Zato što stojimo i govorimo nešto s čim se oni ne slažu. Zbog tih izraza mržnje užasno sam se bojala za svog sina. Kad bi mi djeca izlazila van više sam se bojala za njega, nego za kćeri. Jednom je dobio šaku u glavu, samo zato jer hodao ulicom. Na sreću, u gimnaziji je izrastao na skoro dva metra, a voli nositi crno pa djeluje prilično strogo. Kad je izrastao bilo mi je lakše, ali ja sam umirala od straha.

Sin vam je povjerio da je gay kad je bio star tek 13 godina. Kako ste se osjećali u tom trenutku?

– Bila sam zbunjena, jer je bio mali. Pitala sam se kako sa 13 godina to možeš znati. Pitala sam se zna li on stvarno da je gay ili ne zna, je li siguran u to ili nije. Kad mi je to rekao, jako je plakao. Rekao je, čuj mama, ja ti moram nešto reći. Čuj sinko moj, odgovorila sam mu, koga god ti voliš, dok si ti sretan, ja sam najsretnija na svijetu i nemam ti što za reći osim da stojim iza tebe, što god se dogodilo. Kako sam bila zbunjena time što je bio mali, prvo sam nazvala jednog prijatelja. Oprosti, pitala sam ga, otkad si ti znao da si gay?

Odgovorio mi je - oduvijek. Što ti znači to oduvijek? Rekao mi je, oduvijek, otkad znam za sebe. Onda sam shvatila da nije pretjerano rano, da nije nemoguće znati oduvijek da si gay. To jednostavno nisam znala.

Što ste zatim učinili?

– Primila sam se literature da bih saznala kako da mu pomognem da lakše živi s tim. Znala sam da je on sa sobom OK, čim je to meni rekao. Međutim, to nije značilo da je OK s okolinom, odnosno da je svjestan što mu se može dogoditi i kakve neugodnosti može imati. Bio je još mali. Samo »outanje«, inače, govori: ja sam u redu sa sobom i prihvati me takvog kakav jesam. Godinu, dvije nakon što je rekao meni, sin je to rekao sestrama i ocu. Svi su iz uže obitelji to najnormalnije prihvatili. Zatim je rekao najboljim prijateljima pa je s vremenom počeo mene zvati da idem na »mame u MAMA-i«, program multimedijalnog instituta koji okuplja i educira majke gay osoba. On se osobno nije htio aktivirati, niti dalje eksponirati, jer je već bio angažiran oko državne mature. Posljedica njegovog aktivizma i rada na državnoj maturi je odlazak na studij u inozemstvo. Mislio je da može nešto promijeniti, napraviti nešto korisno, ali kad je shvatio da ovdje to nije moguće - otišao je vani.
 
U inozemstvu

Kako ste prošli kroz fazu odrastanja sa sinom i kad je on shvatio što znači biti gay u Hrvatskoj?

 – On je kao mali bio..., bit ću sad jako dobra pa ću reći – bucmast, …a bio je i drugačiji, uvijek.. Njega su u osnovnoj školi dosta maltretirali, vrijeđali ga svim mogućim imenima. Kad je u šestom razredu odbio ići na vjeronauk, jer je rekao da mu je to preglupo, morao je sjediti sam samcat na hodniku jer je naravno vjeronauk bio usred dnevnog školskog rasporeda. Onda su ga vrijeđali i profesori. Profesor iz vjeronauka mu je govorio: što je, ti mali cigane. Profesor je to smatrao nekakvom uvredom. Maltretiranju je moj sin bio izvrgnut i od starije djece, jer je naprosto bio drugačiji. Kroz sve to on se i osnažio, prošao svoju kalvariju. Ja sam znala da ga ne mogu od svega zaštiti. Djecu sam odgajala da budu što samostalnija, jer ne mogu biti nad svima, niti je to dobro. Kad se moj sin »outao« bio je već snažan u sebi. Dalje je sve išlo lako.

Vaš sin danas studira u inozemstvu. Drago vam je što u ovom trenutku nije u Hrvatskoj?

 – Mislim da bi on i ovdje bio miran sam sa sobom i da mu se ništa ne bi dogodilo, ali drago mi je jer on ima toliko posla da se, barem se nadam, ne stigne suočiti sa svim ovim užasima koji se tu događaju. Kad sam mu govorila da idem gostovati u medijima i govoriti o LGBT zajednici on bi odgovorio: idi, hvala ti, ali nemam sad vremena o tome misliti. Jučer mi je doduše rekao da je ipak svjestan cjelokupne situacije…naravno, strašno mu je teško…

Nemaju sve gay osobe sreću koju je imao vaš sin, da imaju majku koja će prihvatiti njihovu seksualnu orijentaciju i podržati ih. Svjedoci smo da se u trenutcima kad roditelji doznaju da su im djeca gay obitelji i raspadaju.

– Da, znam. Meni su odrasli gay prijatelji govorili kako bi bilo krasno da su imali roditelje koji bi ih prihvatili kako sam ja prihvatila svog sina. Velim, da, ali ja živim u drugačije vrijeme od onog u kojem su živjeli vaši roditelji. Čula sam i za primjere kad su se raspadale obitelji i to je užasno bolno. Djeca bi rekla roditeljima da su gay, željela bi da ih se prihvati, ali ne usude se, jer kroz neke uzgredne homofobne izjave u obitelji oni znaju i očekuju da će ih odbaciti. Razgovarala sam s djecom koja su izbačena iz svog doma, znam neke osobe koje su bile odbačene od obitelji, koje bi ih kasnije kao prihvatile kad bi se oni izborili sami za sebe. Puno ljudi ne želi prihvatiti gay orijentaciju svoje djece, jer smatraju da je to izbor. Ja sam se rodila kao crvenokosa, a moj sin se rodio kao gay. Niti sam ja birala kakvu ću kosu imati, niti je on birao da se rodi kao gay. To nema veze s okolnostima u kojima dijete odrasta niti s tim je li majka dominantna, ima li dijete ili nema oca i slično. Čovjek se tako rodi, a jako puno ljudi to jednostavno ne prihvaća i ne razumije. Ovdje jo uvijek vrijedi onaj stari vic: radije bih da mi je kćer kurva, nego da mi je sin peder. To je vic, ali na žalost počesto je točan.
 
Razgovor s roditeljima

Kako bi se moglo pomoći roditeljima koji ne prihvaćaju činjenicu da im je dijete gay?

– Kad smo bili u »mamama u Mami« primijetila sam da mi tamo sjedimo i jedni druge tapšemo po ramenu kako smo dobri roditelji. Nikad nema onih zbog kojih se sve to događa. Trebalo bi napraviti nekakvu akciju kojom bi mi - znam da je to zahtjevno i nezahvalno - pomogli djeci koja imaju problema s roditeljima i s »outanjem«. Možda bi se moglo pomoći direktnim razgovorom s roditeljima koji to ne prihvaćaju. Mi možda možemo pomoći nekom djetetu naći načine kako kazati svojim roditeljima da je gay, ali ne možemo pomoći djeci koja su zbog toga izbačena iz svojih domova.

Što bi poručili majkama kojima djeca kažu da su gay?

– Prvenstveno bi nešto poručila očevima, a onda i majkama, jer većina majki to lakše prihvati. Zamolila bih sve roditelje da shvate da je njihovo dijete uvijek njihovo dijete, bez obzira na sve. Ono nije odabralo biti takvo kakvo jest i zaslužuje roditeljsku ljubav uvijek, a ne samo ako je hetero ili plavokoso ili lijepo ili visoko.

Ladislav Tomičić - Novi List

Podijelite

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to StumbleuponSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn