Svako je društvo slobodno, napredno i zadovoljno onoliko koliko je slobodan, zadovoljan i sretan svaki pojedinac. Također, činjenica je da je obitelj temelj svakoga društva a bez sretne i zdrave obitelji u kojoj vladaju kvalitetni i humani odnosi, nema ni sretnoga i naprednog društva.

0 1 1 1 1 1 Rating 0.00 (0 Votes)

Ovo je priča o mom upoznavanju i prihvaćanju činjenice da mi je kći lezbijka. Objavljujem je uz nadu da će:
- pomoći drugim roditeljima da prihvate seksualnost svoje djece;
- pomoći mladim lezbijkama i gej dečkima da shvate reakcije svojih roditelja na spoznaju da im je dijete homoseksualno; te da će se njome koristiti lezbijke i gej dečki koji iskoračuju na način da kažu: "Ja sam gej i očajnički trebam da me shvatite".

Marcie ulazi u moju sobu odlučnim korakom i sjeda na kraj moga kreveta, naslanjajući se na stranu. Pola jedanaest je uvečer, u kući je tiho. Blago svjetlo moje noćne svjetiljke baca topli sjaj po sobi. Zavjese na prozorima visokim dva metra odvajaju nas od hladnog, kasnozimskog svijeta. Sitnice na dodatnom stoliću govore o mom životu: cvijeće; arheološki pronalasci; fosili; zdjela koju je Marcie napravila prije nekoliko godina na satovima grnčarstva; figura od papira koju je napravila moja druga kći Tanya; obiteljska fotografija s Uskrsa prije tri godine. To je moje utočište, moj bijeg od svakodnevnih stvari do relaksacije koju donosi san. Moja djeca znaju da je, ako žele moju punu pozornost, ovo pravo vrijeme i mjesto da je dobiju.

Odvraćam se od scene ubojstva u svojoj knjizi dok Marcie počinje ćaskati: škola, prijatelji, posao, odjeća, "Misliš li da se trebam ošišati?". Ne moram se mnogo truditi u ovakvom "ćaskanju"; ona priča, non-stop, skačući sa teme na temu, ne baš nervozna, ali skoro. Ćaskanja su postali uobičajena stvar, dvije ili tri noći tjedno, nekoliko prošlih tjedana.

I nekako, priča uvijek skrene k njenim novim prijateljicama koje su lezbijke. Izgleda da je fascinirana ovim ženama, intrigirana njihovom inteligencijom, njihovom osjećajnošću, otvorenošću, kreativnošću, toplinom, hrabrošću da budu ono što jesu; nema ništa osim divljenja za njih. Dok ona nastavlja dalje i dalje, ja sam sve više iritirana, iritiranost koju pripisujem kasnim satima i mojoj potrebi da spavam – ove noći, ako nema ništa protiv. I nekako se moja iritacija prenosi na žene: "Zašto ne pronađe neke normalne osobe kojima će se diviti, zašto je ne ostave na miru"?

Tokom ćaskanja Marcie počinje filozofirati: zašto je važno koga volimo, sve dok volimo iskreno? Čak i Biblija priznaje homoseksualne veze. Jesam li znala da postoje životinje koje su homoseksualne? A ja postajem sve više i više iritirana – zaista postoje druge stvari o kojima možemo razgovarati, i ako ne želiš razgovarati o njima, onda me pusti da se naspavam.

U jednom trenutku tijekom razgovora, Marcie se vraća na dane kad je bila mlađa i govori o djevojkama i ženama s kojima je bila veoma dobra prijateljica ili koje su je interesirale. Čak ode tako daleko da kaže da se ponekad pitala je li lezbijka. A ja je, naravno, uvjeravam da se ne treba brinuti o tome: uvijek je imala dečke; nedavno je živjela s jednim od njih nekoliko mjeseci, za ime Boga. Kada moja iritiranost i nestrpljenje dođu do određene razine, Marcie napušta sobu, a ja se prevrćem u krevetu neko vrijeme prije nego zaspim.

Tijekom razgovora, kada je tema homoseksualnost, Marcie mi govori strašne priče o prijateljici koja je otpuštena s posla ili je bila žrtva nasilja protiv homoseksualaca. Kada izrazim zabrinutost o teškoćama koje homoseksualci imaju u društvu, tome kako takav način života vodi k pretvaranju, skrivanju, laganju i svom stresu stvorenom takvim ponašanjem, Marcie me uvjerava da su većina njenih prijatelja veoma sretni svojim načinom života.

Jednom prilikom, nakon razgovora, kažem Jacku, svome mužu: "Mislim da Marcie misli da je lezbijka." "Eto nje opet," odgovara on. "Uvijek ona mora isprobati nešto novo." "Još jedna faza," i ja se slažem.

Skrećući u trgovini, sudarim se s Connie, prijateljicom koju nisam vidjela "stoljećima". Kako je obitelj? Je li još uvijek radiš u školi? Je li Davidova izložba u Denveru prošla dobro? Što je s Marcie? "Pa, sada misli da je lezbijka." "Ne brini se", kaže Connie, "Moja prijateljica je bila lezbijka dvije godine – dok nije naišao dečko sa trokaratnim dijamantom." Toga se držim mjesecima.

Ann, druga prijateljica, zove. Obje smo se bavile svojim vlastitim stvarima i nismo odavno pričale. "Što ima?" pita. Moj posao, Jackov najnoviji slučaj na sudu, kuća, planirano arheološko iskopavanje, Tanyina ekskurzija u Francusku; sarkastično: "Marcie je sada lezbijka". "Što!? Zar te nikad neće pustiti na miru?" "Ne brini se," odgovaram, "to je samo jedna od njenih faza".

Televizijske vijesti prikazuju "vjenčanje" u Washingtonu, DC, gdje stotine lezbijki i gej muškaraca daju bračne zavjete. Jack i ja gledamo i raspravljamo o zakonitostima, ispravnome i neispravnome u nedozvoljavanju istospolnim parovima da se vjenčaju ili imaju zajedničku imovinu ili posvajaju djecu ili se koriste partnerovim zdravstvenim osiguranjem. Ali tema je daleka, ne tiče se nas. Jer, nakon svega, o homoseksualcima je, ljudima s kojima nemamo izravni kontakt.

Subota je, predivan dan kasnog proljeća. Želim izaći iz kuće pa idem u centar grada da se prošetam kroz trgovinski centar na otvorenom. Marcie radi u trgovini delikatesa; ima pauzu. Idemo napolje na kavu. Sjedimo tamo, grijući se na obećanju ljeta, uživajući u raznolikosti ljudi koji žive u ovom malom, energičnom gradu. I tako pričamo, a priča skrene prema jednoj od njenih prijateljica koja misli da je lezbijka, ali nije potpuno sigurna. Ispituje svoj seksualni identitet. "Meni se čini", kažem, gledajući Marcie izravno u oči, "da i ti ispituješ svoj seksualni identitet". Marcie zine u čudu. "Mislim da sam prošla fazu ispitivanja", kaže tiho. Ustajem i odlazim.

Vjerojatno sam posljednje očekivala da čujem kako moja kći kaže: "Ja sam lezbijka". Marcie je visoka, vitka, veoma ženstvena, s dugom, valovitom, plavom kosom. Šminka i odjeća su joj važne; imala je dečke od dana kada je u trećem razredu došla kući i objavila da se zaljubila. Ona je sve ono što sam mislila da "lezbače" nisu.

Moje iskustvo s homoseksualcima je veoma ograničeno, a odjednom sam majka jednoga. Dva para "starih usidjelica" živjele su u susjedstvu u predgrađu Bostona kada sam bila dijete, ali nitko nikada o njima nije pričao. Moji roditelji nikada nisu spominjali "toplu braću" ili "homiće". Sjećam se kako je moj otac opisao neke muškarce "lakim kao pero", ali nisam imala pojma o čemu je pričao. Vjerojatno je bilo priče među mojim srednjoškolskim vršnjacima, ali opet, ne sjećam se. A zasigurno nije bilo ni TV emisija, filmova, članaka u magazinima, niti vijesti o homoseksualcima. Tema je bila tabu; većina se ljudi pravila da "takvi" ne postoje.

Sjećam se jednog spominjanja homoseksualnosti tijekom moje mladosti. Prijatelji su mi pričali o čovjeku kojeg sam ja znala samo iz viđenja: Marty je bio težak oko 160 kilograma, uvijek imao neprijatan osmijeh pun prezira na licu i bio je neuglađen. Ali uvijek je vozio najnovije, najelegantnije automobile na tržištu; pričalo se da se koristio autima da namami tinejdžere radi svoga zadovoljavanja. Odvratno!

Čak i među mojim prijateljima s koledža bilo je malo diskusije i još manje znanja o homoseksualnosti. Jedna ili dvije sofisticiranije djevojke u domu su pomalo pričale o tome, ali uvijek sa stavom da je to "perverzno" i "neprirodno". Većina nas nije htjela pričati o tome – bilo je previše strano, previše groteskno, više nego što bismo mogli zamisliti.

Tijekom moje prve godine na koledžu, ipak mi je u ruke dopala knjiga u kojoj je pisac tvrdio da je, prema njegovom istraživanju, jedan od svakih deset muškaraca u SAD-u homoseksualac. Ne, to nije moglo biti. Ovaj čovjek mora da je lud! Pogledaj sve ove dečke u školi, sve moje prijatelje kod kuće, sve očeve mojih prijatelja. Ako je deset posto zemlje homoseksualno, gdje su svi oni? Nisam mnogo razgovarala o knjizi sa svojim prijateljima s koledža – kao što sam rekla, to je bila veoma neugodna tema. Ali rekla sam svojoj majci sljedeći put kad sam došla kući. Nije htjela o tome ni razgovarati, osim da odbaci cijelu ideju kao smiješnu.

Kako sam odrastala, tema homoseksualnosti je došla na otvoreno. Još uvijek nisam znala nikoga tko je gej; naposljetku, oni su bili "nakaze", "čudaci", "bolesni", "neprirodni" – ne baš moj tip ljudi. Čitava ideja vođenja ljubavi s nekim svoga spola je bila tako strana da nisam htjela ni razmišljati o tome. Ali tijekom vremena i izlaganja gejevima i homoseksualnosti – kroz članke u magazinima, televizijske emisije i filmove – moja je tolerancija porasla. Počela sam shvaćati kakvoj vrsti proganjanja su homoseksualci bili izloženi i moj osjećaj za pravdu je preuzeo: to što su bili tretirani tako loše nije u redu – sve dok su to držali za sebe i nisu kvarili nedužnu djecu. Imali su pravo na vlastiti način života – samo dok ja nisam svjedok tomu. Možda nisu svi bili "čudaci" – ali samo ih držite dalje od mene.

Nisam sigurna kada sam prvi put saznala da je netko koga poznajem homoseksualac. Zasigurno nitko nije napravio "coming out" do prije nekoliko godina. Ako sam mislila da je neko gej, to je bilo samo zbog stereotipnog imidža kojeg sam se držala, a ne zbog pravog znanja. Kada sam se pitala znam li neke homoseksualce, sumnjala sam u starije ljude koji nisu bili vjenčani, kao i u mlađe ljude koji se nisu "zabavljali". Nisam se mnogo pitala o tome; postojale su druge stvari za razmišljanje: Vijetnam, Nixon i Watergate, atentat na Kennedyja i Kinga, klijent koji je želio oglas preko čitave strane u novinama sljedećeg tjedna, možda ću praviti ribu večeras za večeru… mnoge od tih stvari bile su manje stresne od teme homoseksualnosti.

Jedna od mojih najdražih TV emisija je "All In The Family," epizoda u kojoj velik, snažan, lijep građevinski radnik igra obaranja ruke s Archiem Bunkerom u lokalnom pubu. Archie skrene razgovor k "onim ljudima" (misleći na homoseksualce) i prosto komentira. Građevinski radnik kaže Archiu da je on jedan od "onih ljudi". Gledala sam originalno prikazivanje te epizode, i barem tri ili četiri reprize. Svaki put kad je vidim, uživam u Archievu negiranju, izrazu njegovog lica kada shvati da drži ruku "čudaka", u potpuno tihom iščezavanju. Da! Ovo je pravda; to je način da takav zatucani, licemjerni, uskogrudni tikvan nauči stvarnosti. Ali jesam li se ja imalo razlikovala od Archia?

Nakon učenja čitavog života da je homoseksualnost "perverzna", "čudna", "neprirodna", "bolesna", protiv svega što je Bog ili netko drugi propisao, jesam li i ja, previše učvršćena u svoja shvaćanja, s preispranim mozgom, mogla ikada - otvoreno, iskreno, do srži – prihvatiti taj koncept? S 48 godina, trebala sam to otkriti.

Marcie kaže da je tijekom zime na drugoj godini koledža konačno priznala s čim se borila godinama: više su je privlačile žene nego muškarci. Iako je imala simpatije prema djevojci u sedmom razredu, mislila je da je to dio odrastanja, prirodna faza u napredovanju do odrastanja. Kada je imala 13 godina, njeno iskustvo i znanje o gejevima bilo je neznatno. Tijekom srednje škole, naročito u godini koju je provela u internatu, uplitala se s drugim djevojkama. Kasnije, razgovarala je sa svojim prijateljima iz srednje škole, na način kao da želi privući pozornost, o tome kako osjeća nešto za druge žene, ali odbacivala je osjećaje "to nisam prava ja" kao dio njene pobune tog trenutka. Cijelo to vrijeme izlazila je s dečkima, a nakon zadnje godine srednje škole uselila je kod tadašnjeg dečka.

Tijekom jesenjeg semestra druge godine koledža, Marcie je bila duboko privržena jednoj profesorici. Do tada je odbijala takve sklonosti kao divljenje, obožavanje idola, kao ugledanje na žene koje joj se sviđaju. Tada je shvatila da su ta osjećanja išla mnogo dalje od obične simpatije, dalje od divljenja, dalje od obožavanja idola. Kroz njeno uključenje u žensku grupu na fakultetu bila je izložena drugima koji su bili ili "out" (koji su napravili iskorak, op. p.) ili su sumnjali, i imala je priliku razgovarati s njima i bolje razumjeti tko i što su oni. Konačno je shvatila odakle je dolazila.

Marciene tinejdžerske godine bile su burne. Bunila se jer je kći slavne osobe; bunila se jer se od nje očekivalo, zato što je najstarije dijete, da bude zrela i odgovorna; bunila se protiv svoje mlađe sestre, svojih roditelja, društva uopće. Uzimala je alkohol i droge, bježala je od kuće, imala probleme u školi. I nikada nije znala zašto. Danas kaže da uopće ne poznaje osobu koja je tad bila. Ali zna da je "iskorak bio početak kraja moje ljutnje" i da "dok se nisam outirala moj se život nije promijenio".

Većina mladih koji su homoseksualci brinu se da će, ako naprave iskorak, izgubiti ljubav roditelja i obitelji. I Marcie se brinula zbog reakcije svoje sestre jer je Tanya bila tako mlada i možda ne bi razumjela. (Ispostavilo se da je Tanya ubrzo postala najvatrenija i najglasnija braniteljica svoje sestre i svih gejeva.) Zato što Marcie nikada nije čula svoga oca ili mene da kažemo nešto negativno o gejevima, nije se bojala da je više nećemo voljeti. Ali bila je zabrinuta da će se odnosi između nas, koji su bili poljuljani od njenih pobunjeničkih dana, biti žrtvom toga. Tako je, umjesto da nam to direktno kaže odlučila da "prvo isproba". Kada je bila spremna da nam kaže, nije nas mogla samo zaskočiti i reći nam. Radije je počela "davati znakove". Eto o čemu se radilo u onim kasnonoćnim ćaskanjima sa mnom. Sada, kada razmišlja o tome, shvaća da je zapravo pokušavala da me natjera da je pitam je li lezbijka i da je poštedim toga da mi ona to kaže.

Kada sam je tog proljetnog dana konačno pitala i kad mi je ona konačno priznala svoju homoseksualnost, bila je rasterećena, ali još uvijek nije znala što da očekuje.

Kada se osvrnem, vidim koliko sam nijekala ono što mi je Marcie tako dugo pokušavala reći. Cijelo vrijeme tijekom "ćaskanja", natjerala sam se da mislim kako govori o drugima. Nakon što mi je rekla, još uvijek sam se nadala da je to samo faza; neko vrijeme sam bila uvjerena da će se pojaviti s novim dečkom. Držala sam se priča svojih prijatelja o ljudima koji su mislili da su gej, a zapravo nisu bili. Kada mi je predložila da pročitam knjige roditelja i o roditeljima čija su djeca gej, odbrusila sam joj da "ja ne trebam čitati makar što. Nosila sam se s dovoljno drugih stvari u životu; mogu se nositi i s ovim."

Nešto moga opiranja da prihvatim da je Marcie gej došlo je zbog brige o tome kako društvo tretira homoseksualce. Kao i svi roditelji, željela sam da bude sretna, da postigne sve što joj treba za ispunjenje života, da ide najlakšim mogućim putem. Njen život kao lezbijke zamišljala sam kao život konstantnog skrivanja stvarne sebe, ili prisilnog laganja, ili, ako je potpuno "out", život prepun uznemiravanja, ugnjetavanja, diskriminacije. Nijedna majka to ne želi za svoje dijete. Čak i kada sam si priznala da je lezbijka mislila sam, zbog manjka razumijevanja, da je izabrala takav put, da je imala izbor da bude ili ne bude lezbijka. Na neki je način bilo lakše da razumijem i tako prihvatim, da je to bio njezin vlastiti izbor, jer je izgledalo kako Marcie uvijek bira da sve radi na najteži način.

Također sam se pitala je li dio moje brige zbog društvenog biljega koji prati homoseksualnost i hoće li mene i Jacka smatrati "lošim" roditeljima jer je naša kći "ispala" takva. Dakako, naši prijatelji nisu reagirali negativno; poznavali su je dobro i mislili su, kao što smo u početku i mi mislili, da to Marcie samo još jednom radi po svom. Uostalom, biti drukčiji nije nikada bio problem u našoj obitelji: Jack je vjerojatno imao najdužu kosu nego bilo koji sudac u zemlji; niti stil niti običaji nisu mi bili mnogo važni. Zaista mislim da strah od toga što će ljudi misliti nije imao udjela u mom nijekanju.

Sada je očigledno da je dio negiranja njenog lezbijstva došao od starih ideja da su gejevi "perverzni," "neprirodni," "čudni." Svakako mi nisu bile ugodne istospolne veze: gledati dva odrasla čovjeka istog spola kako se drže za ruke mi je smetalo; od gledanja slika dvojice gejeva kako se strastveno ljube sam se crvenjela i okretala glavu. Ne bih uopće mogla ni pokušati zamisliti kakvi su tjelesni odnosi između dvije žene. Četrdeset i osam godina indoktriniranja teško je preći.

Tijekom svega ovoga, propustila sam jednu važnu stvar: da homoseksualnost nije seks. Većini žena koje znam je poseban užitak biti s drugim ženama; više je razumijevanja na svim razinama – intelektualnoj, emotivnoj, senzualnoj. Žene razumiju što žene misle kada pričaju, isto kao što muškarci razumiju muškarce. Žene se povezuju sa ženama bolje nego s muškarcima, kao što se muškarci vjerojatno povezuju s muškarcima. Kada izuzmete seks, ima smisla da bi dvije žene željele biti zajedno. Tako da sam ja krenula na put prihvaćanja odatle, izbacujući seksualni dio iz glave.

Kako je vrijeme odmicalo, shvatila sam da je Marcie postajala sve sretnijom i sretnijom. Izgledala je opušteno kako nije godinama; izgledala je kao ona, umjesto netko koga glumi; mogla se iskreno smijati i pokazati zadovoljstvo. Iako je bila prilično ratoborna (u svačije lice govorila o svojoj orijentaciji) kada je tek napravila coming out, s vremenom se smekšala. Kaže da je shvatila da ne mora biti stereotipni gej da bi živjela gej načinom života, da je mogla jednostavno biti ono što jest. Kako je postajala sretnija, ja sam je sve više prihvaćala. To je bila osoba koju sam znala prije nego se pojavila pobunjenička, zbunjena tinejdžerka. Urezivala je sebi karijeru u kojoj je bila poštovana zbog onoga tko je i što može učiniti. Stvorila je sebi udoban dom i vezu s partnericom koja se može usporediti s partnerom bilo koje mlade heteroseksualne žene.

U međuvremenu, ja sam iskusila veoma sporu evoluciju. Dio evolucije je bilo žaljenje za gubitkom kćeri kakvu sam očekivala od Marcie da bude. Prošla sam kroz faze žaljenja: negiranje – ne slušajući što govori kada je pokušavala da mi kaže da je gej; bijes – kriveći njene prijateljice lezbijke za negativan utjecaj na nju; očekivanje – hvatajući se za nadu da je sve to samo faza; depresiju – brinući se kakav će težak život imati kao gej osoba u američkom društvu, i konačno, prihvaćanje – shvaćajući da je Marcie ista osoba kao što je bila prije nego mi je rekla da je gej, te da je potpuno sretna i prilagođena svom načinu života. I možda je još uvijek žalim na neki način: dubina emocija probuđenih dok pišem svoju priču me iznenađuje.

Također sam dosta razmišljala. Razgovarala sam o tome s Jackom i nekim od mojih bliskijih prijatelja. Na fakultetu na kojem radim bila sam na prezentaciji jednog uposlenika lezbijke, čiji program me duboko dirnuo i na kojoj sam "iskoraknula" prema javnosti kao roditelj lezbijke. Uvidjela sam da su stereotipi s kojima sam odrasla upravo to: stereotipi koji se odnose na samo neke homoseksualce. Shvatila sam da biti gej nije izbor nego biološka činjenica. Gledala sam kako Marcie postaje uravnotežena, pouzdana, vedra osoba i odlučila da ako je njeno prihvaćanje sebe kao lezbijke moglo učiniti tako mnogo za nju, onda biti lezbijka ne može biti sasvim loše.

Što se Marcie tiče, nije me tjerala. Prestala je konstantno pričati o homoseksualnosti. Dok je živjela kod kuće, nije ponekad provodila noć sa svojom partnericom. Pazila je da ju ne ljubi i ne grli preda mnom. Dala mi je (mudro) vrijeme koje mi je trebalo da se priviknem na ovaj novi koncept.

Kao rezultat napora s obje strane, danas imamo topao odnos, pun ljubavi koji bi zadovoljio bilo koju majku i kćer. Prošli smo oluju odvojeno i zajedno i izašli iz nje kao drukčije, ali jače i suosjećajnije osobe. Još uvijek ne razumijem sasvim kako je biti gej, i vjerojatno nikad ni neću. Ali prihvaćam činjenicu da Marcie i milijuni drugih jesu gej i da mogu biti sretnije, stabilnije osobe kada to priznaju.

Za vrijeme procesa osjećala sam se veoma osamljenom, što smo moj muž i ja bili jedini ljudi koji su prolazili kroz ono što je u tom trenutku izgledalo kao veoma teško iskustvo. Ali onda sam se sjetila da su istraživanja pokazala da bi deset posto populacije moglo biti gej. Milijuni će drugih roditelja čuti svoje dijete da kaže: "Ja sam gej". Ako ste Vi jedan od tih roditelja, samo se nadam da možete odstupiti, saslušati svoje dijete, naučiti koliko god možete o homoseksualnosti i zapamtiti da je to ista osoba koju ste voljeli od rođenja, ista osoba koju ste odgajali, ista osoba koja je on ili ona bila prije "iskoraka" prema Vama. Ako možete gledati na svoje dijete objektivno, vjerojatno ćete primijetiti da je on ili ona sada sretniji/a kada Vi znate, sada kad među vama nema tajni. Trebat će Vam vremena da se priviknete, ali tijekom tog vremena, nemojte izbjegavati svoje dijete. Uz vrijeme i razumijevanje, vaš odnos može postati jači i s više ljubavi nego ikada prije.

A ako si ti mlada osoba koja tek pravi "iskorak" prema svojim roditeljima, imaj na umu da čak i ako poznaju nekoga tko je gej i ako izgleda da im je koncept homoseksualnosti u redu, priča je nešto drukčija kada je riječ o njihovom vlastitom djetetu koje je gej. Pokušaj započneti nježno, polako; daj im vremena da se priviknu, da razumiju i da prihvate da si gej.

Najviše od svega, sjeti se da je roditeljska ljubav najjača i da je praktički nemoguće razbiti je, kao što pokazuje priča moga prijatelja Dana. Odrastao u malom, uskogrudnom, ruralnom gradiću s ocem, tvrdim, neemotivnim vlasnikom malog prijevoznog poduzeća, Dan je znao od petnaeste godine da je gej. Nakon srednje škole, odselio se od kuće kako njegova obitelj i prijatelji ne bi doznali. Nakon godina skrivanja istine, više nije mogao podnijeti. Nazvao je oca i nježno, tijekom dvosatnog razgovora, rekao mu da je gej. Reakcija njegovog oca? Prvi put u Danovu životu, njegov otac mu je rekao: "Volim te".

Podijelite

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to StumbleuponSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn