Svako je društvo slobodno, napredno i zadovoljno onoliko koliko je slobodan, zadovoljan i sretan svaki pojedinac. Također, činjenica je da je obitelj temelj svakoga društva a bez sretne i zdrave obitelji u kojoj vladaju kvalitetni i humani odnosi, nema ni sretnoga i naprednog društva.

0 1 1 1 1 1 Rating 0.00 (0 Votes)

Moj sin ima 17 godina i prije nekih 5 mjeseci mi je priznao da je gay. Moja žena je tada znala već skoro godinu dana ali mu nije dopuštala da mi to kaže.
Isprva kad mi je rekao mislio sam da me zeza, odmah sam pomislio nije li neki prvi april ili slično, međutim, i nažalost, govorio je istinu. Ovo nažalost kažem samo zato što će njemu biti teže u životu.

Kad sam shvatio da je ozbiljan doslovno sam poludio, nisam bio ljut na njega, nego jednostavno nisam mogao vjerovati da se to meni događa, da je moj vlastiti sin, u kojeg polažem sve svoje nade i za kojeg želim da bude tisuću puta bolji čovjek od mene - gay.
Svijet mi se srušio u sekundi, pitao sam se što sam ja skrivio Bogu, gdje sam pogriješio u odgoju, zašto baš ja? Neću imati unuke? To je nemoguće! Uslijedili su dani u kojima sa ženom nisam razgovarao a sina sam propitkivao o svemu pokušavajući cijelo vrijeme u njega ubaciti zrnce sumnje, želju da se promijeni, da postane "normalan". Mislio sam isto kao i mnogi da je zbunjen. Doslovno sam očajavao, noćima nisam spavao. Bojao sam se da se ne zarazi HIV-om, mislim da bih tada bio dao svoju glavu samo da on bude "normalan".

U tim trenucima sam razmišljao i o tome što će reći moj otac, prijatelji, kolege s posla... Nikad mi u životu nije bilo teže. Kroz naše razgovore sam znao biti neugodan i prijetiti mu izolacijom dok se ne promijeni, a on nikako nije odustajao nego mi je recitirao svoje argumente. Onaj koji me pogodio je bio kad sam mu rekao da on ne može biti ni u što siguran jer je premlad, a on mi je odgovorio ovako nekako: "Tata, je li se tebi diže na ženske?" Šutio sam nekoliko sekundi iznenađen izravnošću njegova pitanja. Nikad prije nije preda mnom tako nešto rekao. Onda je nastavio: "Meni se diže na muške". Okrenuo se i otišao u sobu. Dosta sam o tome razmišljao tu večer...

Sutradan mi je donio knjigu "Više od prihvaćanja" da pročitam. Bio sam jako skeptičan. Što će meni tu netko govoriti kakav je moj sin kad je on MOJ sin. Čisto iz znatiželje sam je krenuo čitati, samo krenuo... ne znam zašto nisam nastavio tada. Vjerojatno zbog toga što sam se bojao da će me uvjeriti u nešto što nisam želio prihvatiti. Krenula je šutnja, šutnja duga dva tjedna u kojoj nisam razgovarao ni sa sinom ni sa ženom. S posla bih išao pomagati bratu graditi kuću, bilo što samo da ne mislim o tome.
Zatim me jedne večeri oko 21 žena dočekala doma i rekla da sutra idemo kod psihologa. Pitao sam zašto. Tako da pokušamo riješiti ovaj problem koji očigledno postoji. Uslijedila je svađa… koje se jako sramim. Svašta sam izgovorio, ali me uspjela uvjeriti da pođem.

Bio sam siguran kako će sutra biti moja pobjeda, kako ću im dokazati. E sad nema šanse da ispričam sve što se pričalo na tom sastanku koji je trajao skoro sat vremena. Psiholog bi pitao jedno, ja bih postavio potpitanje siguran da neće moći odgovoriti, on bi odgovorio, a ja pitao i pitao. Tu mi je recimo prvi put palo napamet da bi homoseksualnost mogla biti prirodna, normalna. On je onda spomenuo kako je mnogima problem to što misle da neće imati unuke i kako je to opravdano, ali da bi sreća djeteta trebala biti na prvom mjestu, te kako se roditelji u mnogim stvarima pokušavaju ostvariti preko svoje djece zanemarujući pri tom da su djeca jedinke, koje imaju svoj mozak i svoje osjećaje.

I tada je uslijedilo ono najvažnije. Upitao me je li mi važnije da imam unuke ili da mi je sin sretan, je li mi važnije da mi se susjed ne smije ili da mi se sin osmjehne? To me definitivno razbilo. Znao sam što je važnije. Uhvatio sam sina za ruku i rekao mu: "oprosti", a on se nasmijao. Žena se nasmijala. Ja sam se nasmijao. Sa psihologom smo još malo pričali o HIV-u. Još me je strah da će se zaraziti, ali me jednako strah i za 13-godišnju kćer. S njime sam pričao poslije o tome i shvatio da je zreliji nego što sam mislio. Da upotrebljava glavu. To prije jednostavno nisam primjećivao. Nisam skoro ni pričao s njim. Kad sam došao doma nastavio sam čitati knjigu "Više od prihvaćanja" (C. W. Griffin, M. J. Wirth, A. G. Wirth) koja je jako poučna i iz nje sam naučio kako prihvatiti ne samo sina nego i svaku osobu onakvom kakva ona zaista jest. Shvatio sam zašto mi je žena to tajila. Upravo se takve moje reakcije bojala.

Podijelite

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to StumbleuponSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn