Svako je društvo slobodno, napredno i zadovoljno onoliko koliko je slobodan, zadovoljan i sretan svaki pojedinac. Također, činjenica je da je obitelj temelj svakoga društva a bez sretne i zdrave obitelji u kojoj vladaju kvalitetni i humani odnosi, nema ni sretnoga i naprednog društva.

0 1 1 1 1 1 Rating 0.00 (0 Votes)
Mediji i homoseksualnost

»Lezbijke i gayevi u Hrvatskoj žive u izolaciji u koju ih je gurnolo homofobično hrvatsko društvo. U javnosti nema informacija o homoseksualcima. Zanemarivanje homoseksualnosti u svakom smislu društvenog života odraz je općeg zapostavljanja ljudi kojima je spolni nagon usmjeren na isti spol.

...Kada bismo pristali na tako marginalan položaj, ne bismo bili izolirani samo u društvu, nego i jedni od drugih. Ako želimo podršku za svoje djelovanje, moramo širu javnost informirati o svojim ciljevima, akcijama i razlozima za takvo djelovanje, što nam je onemogućeno jer je otpor u kontroliranim medijima i hrvatske vlade vrlo jak«.

Ovaj citat preuzet je iz »Izvješća o postojanju muške i ženske homoseksualnosti« LIGMA-e (Lesbian and Man Gay Action), a objavljen je početkom '92. u Nedjeljnoj Dalmaciji. Cijeli tekst neosporno govori o zatvorenosti medija prezentiranju autentične homoseksualne kulture koje bi upoznavalo, vodilo otvoren argumentiran dijalog s javnošću i pomoglo prihvaćanju manjinskih grupa »drugačijih«. Da mediji umnogome mogu otežati ili olakšati percepciju svih društveno relevantnih sadržaja, da kreiraju svijest javnosti, te da su i o ovoj konkretnoj temi progovorili na određen i svojstven način, nastojat ću pokazati u ovom kraćem ogledu. Kroz pregled okrnjenog press-clippinga LIGMA-e (dio novinskih članaka nepovratno je posudio bivši predsjednik - Amir Hanušić) koji obuhvaća analitičnije tekstove u razdoblju od '84. godine, dakle od samog početka organiziranja homoseksualnih grupa na teritoriju ex Jugoslavije, pa do danas, nastojat ću analizom komentara potpisanih autora, načina tretiranja teme, učestalosti objavljenih tekstova na navedenu temu, otkriti promjene u pristupu homoseksualnosti. Ovaj ogled nema pretenzije na znanstvenu reprezentativnost zbog nekontinuiranog pregleda novinskih publikacija u razdoblju od '84. do danas. Od tridesetak članaka obuhvaćenih analizom, primjetan broj tekstova pristupa homoseksualnosti kroz prizmu marginalne, visokorizične skupine koja prijeti zdravom društvu kugom kraja dvadesetog stoljeća - AIDS-om ili kopnicom. Dakle, tema je AIDS, a ne otvaranje prostora za coming out homoseksualaca. Tematskom logikom tekao je daljnji izbor iz dokumentacijskog materijala - iščitavani su oni napisi koji se bave homoseksualnošću u najširem smislu.  

U tekstu iz '84. godine, kojem je aktualni povod bio događaj u Ljubljani (okupljanje homoseksualaca u diskoteci FV radi obilježavanja međunarodne akcije lezbijki i gayeva), autorski komentar je neprofiliran i proturječan. Od zainteresiranosti, voajerske radoznalosti i podržavanja ljubljanske inicijative do subjektivnog odbijanja i potpuno konzervativnog stava spram prihvaćanja homoseksualaca kao manjine koja ima pravo javno postojati. »Ali, ŠKUC je bez svake sumnje napravio potez koji po svojoj hrabrosti i zanimljivosti zaslužuje pohvalu. Cela situacija, međutim, nužno izaziva spisateljsko licemerje: u cilju slobode alternative i liberalnog stava homoseksualce treba podržati. Čak, iako lično (ljudski, seksualno) u vama izazivaju mučninu. I još nešto: dobro je da se ovo događalo u Ljubljani. Oni su daleko. Mi smo Balkan, hvala Bogu, ili se ja to još samo nadam. Želim da verujem da ovde kod nas, stvar uglavnom ide tamo gde joj je mesto.« (Intervju, 11. 5. '84 - Mirjana Bobić)

Autorica, očigledno zainteresirana za gay podkuluru/kontrakulturu, u još jednom članku objavljenom dvije godine kasnije povodom istupa Jovana Ćirilova - upravnika Jugoslovenskog dramskog pozorišta, na završnom kongresu SK Srbije s temom »ljubav dvojice muškaraca koji se vole po sopstvenom izboru«, ima isti pristup u interpretaciji događaja.

Iako je srbijanski partijski kongres »tradicionalno muške i patrijahalne Srbije dostojanstveno izdržao« Ćirilovljev istup o tabu temi, njegov zahtjev je promašio cilj - jer »promeni odnosa običnog čoveka, pa i vlasti prema vragolijama s istim polom ne može pridoneti nikakva odluka nikakvog kongresa, niti bilo kakva stavka«. U nastavku teksta ponovo isti simptomi čaršijske tolerancije - »jer šta uopšte hoće homoseksualci kad je opšte poznato da nikome zato što je bio 'različit' nije smetalo da napravi karijeru«. (Naravno, autorica se ne pita o načinima življenja u izolaciji i prljavoj tajnovitosti!) »Oni hoće da to rade pred nama - reakcija je običnog čoveka koji je gotovo skloniji motkama i pesnicama govoriti na tu temu nego argumentovanim razgovorom. Kad to već nije unutar pravne jurisprudencije i nikakva aktivnost na tom polju ne može pomoći da 'običan' čovek to prestane rešavati pesnicama, stvarno šta to uopšte hoće homoseksualci?!« Ambivalentan stav na kraju teksta samo potvrđuje percepciju homoseksualnosti na više razina. Jer autorica podržava stav J. Ćirilova koji je dobio i ogromnu podršku javnosti - »što je činjenica da stvari idu nabolje«. Ali homoseksualci nemaju prava »da to rade pred nama« ćudorednima, u većini, normalnima, pravovjernima!

Budući da je '84. godina prijelomna za coming out homoseksualaca na prostoru bivše Jugoslavije, da se mediji, a i javnost, prvi put ozbiljnije bave problemom »drugačijih«, ovakvi početni stavovi nimalo ne iznenađuju. Tadašnja Jugoslavija kao socijalistička zemlja s kvazi delegatskim sistemom, nije bila tolerantna ni spram kakvih različitosti, pa tako ni prema ljudima istospolne preferencije. To, naravno, šire promatrajući proizlazi iz cjelokupne doktrine samoupravnog socijalizma, gdje se ideološki aparat sa razgranatom mrežom kontrole pobrinuo da alternativni mehanizmi iskazivanja građanske neposlušnosti, drugih oblika izravnog i neizravnog suprotstavljanja državnom ustrojstvu, izazovu represivnu reakciju poretka i marginalizaciju onih koji su uviđali razlike i konflikte u »društvu jednakih«. Promatrajući, dakle, gay pokret kao zapadni surogat, u svjetlu novih društvenih pokreta - okupljanje homoseksualne populacije '84. u Ljubljani imalo je dalekosežnije utjecaje od same socijalizacije homoseksualaca unutar jedne kulturne organizacije. Alternativni gay pokret bio je jedan od pokazatelja suštinskih promjena unutar dominantne, totalitarne i statične kulture. Utoliko samo pisanje o »drugačijima« ima pozitivan efekt. Pažnja javnosti se usmjeravala na nove vidove civilnog života izvan državnog ideološkog aparata.

Novinska šutnja u pregledu dokumentacije LIGMA-e traje do '90. kad »Start« objavljuje anketu o ključnim diskriminativnim političkim pitanjima, provedenu među hrvatskim političkim strankama. Među pitanjima o smrtnoj kazni, pobačaju, pornografiji, upotrebi narkotika našlo se i pitanje o pravima homoseksualaca. Kroz tih »pet lakih pitanja« hrvatski čelnici su pred izbore ipak izdiferencirali političke orijentacije stranaka. Od svih zastupljenih stranaka u anketi izdvajam izjavu predsjednika HDZ - Franje Tuđmana: »Homoseksualnost je također popratna pojava čovječanstva, otkad ga ima. Prema tome zabranjivali je ili priznavali, ona je prisutna. S humanističkog gledišta bolje je priznati i omogućiti da ona bude što nezamjetljivija«. Prema riječima današnjeg koordinatora LIGMA-e, ovaj se stav opredmetio u svim sferama javnog života homoseksualaca. Jedan od razloga i motiva osnivanja »Lesbian and Man Gay Action« jest da homoseksualci u Hrvatskoj zaista ne postano totalno nevidljivi, a '92. godine medijska vrata se ponovo polako otvaraju za polemike o »pet lakih pitanja«.

Prvi tekst nakon »Istupa o muškoj i ženskoj homoseksualnosti« LIGMA-e koji ozbiljnije progovara o toj temi i postavlja probleme homoseksualaca u višedimenzionalni društveni prostor, jest tekst Milivoja Đilasa objavljen u ARKzinu. Autor pokazuje da iracionalne individualne predrasude, racionalizirani društveni strahovi, te tradicionalno uvjetovana netolerancija na ovim prostorima, uvelike otežavaju razumijevanje i smanjenje otpora u odnosu na sve različitosti, bez obzira na to bile one političke, rasne, religijske, nacionalne ili seksualne. Vrlo oštroumno primjećuje da je mlađa urbana generacija pod utjecajem pop kulture spremnija tolerirati različite afinitete sve do trenutka kada uđe u društvene i poslovne tokove života. »Ponovo se uspostavlja tradicionalno negativan stav prema tim različitostima. Odlučujuće su konvencije što ih njeguje starija populacija koja je uglavnom i vladajuća.« Nadalje se navode konstitutivni elementi hrvatskog društva koji još uvijek ne omogućuju individualnim pravima i slobodama građana da se manifestiraju na konkretnoj, zbiljskoj razini svakodnevnog života. Vladajući neokonzervativizam, osnažen utjecaj Katoličke crkve, posebno u ideologiji tzv. duhovne obnove, vječito anatemiziranje svih koji drugačije misle ili se razlikuju, postavljanje polupismenosti i neobrazovanosti kao kriterija nečije općedruštvene vrijednosti, neprihvatljivosti ili prihvatljivosti, zapravo su na nov ideološki način pod krinkom demokratizacije skrivene totalitarne tendencije još uvijek zatvorenog i statičnog društva. Utoliko je »izlazak iz izolacije« LIGMA-e pokušaj da se stvarnost mijenja aktivnim sudjelovanjem, mada je u opisanim uvjetima teško povjerovati u brze promjene.  
Izvaredno ispreplitanje kazališta cabaretskog tipa i prosvjeda LIGMA-e kao pravog angažiranog čina otvorilo je mogućnost za novu interpretaciju »kazališne žudnje za dopadljivošću«. Ne samo da je žestoka reakcija LIGMA-e medijski popraćena, već autor (Vladimir Stoisavljević) u tom usamljenom prosvjedu vidi »autsajdere u borbi za demokraciju«. Naime, nakon kazališne premijere »Noćni let« u režiji Lucasa Nole, članovima LIGMA-e dozlogrdio je cabaretski program u kojem »najveći smijeh u gledalištu izaziva travestiranje i izrugivanje homoseksualnosti, naročito muške, jer u nizu prizora nepoćudni članovi zajednice i srpski agresor poistovjećuju se s ljudima sklonim istom spolu. Boreći se u javnosti za javno plasiranje svojih pogleda na život i za integriranje u društvo, ovi mladi ljudi bore se i za još nešto - oni zagovaraju i obnavljaju kampanju zaštite od AIDS-a koja je u Hrvatskoj potpuno utihnula... Budući da se u društvenom odnosu spram autsajdera najbolje odražava stupanj demokratičnosti, ovi usamljeni prosvjedi nisu beznačajni.« (Globus, 19. 03. 1993. g. )

Ovaj članak je dobar primjer dekonstrukcije latentnih poruka što ih čak i kazališni medij odašilja publici, a reakcija LIGMA-e se dovodi na razinu politički relevantne aktivnosti i u smislu demokratizacije, ali i kao neosporne činjenice da homoseksualci jesu dio biračkog tijela.

Kraj '93. i prvi mjeseci '94. godine obilježeni su Globusovim senzacionalističkim napisima za koje vjerujem da su poznati i najširoj javnosti. Naravno, radi se o D. M.-u - visokom djelatniku u kulturi, biseksualcu koji je pet godina bio zaražen AIDS-om, ali to taji, te i dalje bez zaštite ulazi u intimne odnose. Ovi tekstovi otvaraju cijeli niz pitanja koja najviše zadiru u novinsku etiku, a mnogo manje govore o zaista važnim temama, npr. kako sprovesti organiziranu prevenciju od AIDS-a kad oboljeli D. M.-ovi bezočno ugrožavaju živote. Senzacionalistički i aferaški pristup kao obilježje Globusovih napisa o spomenutom događaju, onemogućava ozbiljniju analizu jer fokus je na tržišnoj i komercijalnoj logici, a ne na analitičnom i distanciranom iznošenju stavova. Već i sami naslovi su dovoljno plastični i upitni - »Oboljeli od AIDS-a D. M. vodio je dnevnik ljubavnih veza s fotografijama ljubavnih poza«, »D. M. umire od AIDS-a a bio je ljubavnik trojice saborskih zastupnika i dvojice saborskih diplomata!«?? Pozitivan aspekt ovih napisa jest moguće osvještavanje šire javnosti da AIDS nije strogo rezerviran za navodno hermetično zatvorene grupe »visokorizičnih«, već da virus ne pita ulazi li sprijeda, otraga, nepažnjom ili slučajem, i da se ne tiče samo onih drugih, već da smo svi u potencijalnoj mreži opasnosti. A negativnosti senzacionalističkog diskursa kroz širenje panike, navođenja netočnih navoda i nedokazivih tvrdnji, zadiranje u privatnost, pa čak i anonimnost oboljelih - bile su dovoljne za reakcije u nizu publikacija, traženi su savjeti stručnjaka, ali takva vrsta polemike izlazi iz okvira ovog ogleda.

Parcijalnim izborom iz dokumentacije, analizom komentara, mogao bi se izvesti zaključak da mediji i autori ipak drugačije promatraju istospolnu seksualnost sa pomakom prema prokazivanju svih vrsta predrasuda, objektivnijem sagledavanju važnosti integriranja homoseksualaca u društvo, ublažavanju diskriminacije i uvažavanju homoseksualaca kao građana, ne zaustavljajući se pri tome na prvoj razini njihove različitosti. Ovakav zaključak međutim ne bi uzimao u razmatranje medijske praznine, tj. koliki je cjelokupan medijski prostor otvoren za ovu temu, ili u komparativnoj analizi koliko je prostora posvećeno nekoj drugoj manjinskoj skupini građana. Osim toga, pristup homoseksualizmu varira od uređivačke politike određene novine, a i autori iznose svoja subjektivna uvjerenja.

Prva homoseksualna publikacija, bilten »Speak out« koji je nakon bezbrojnih nastojanja izašao kao ARKzinov prilog, govori sama za sebe.

Stvarnost se možda mijenja, sporo, ali ipak...

Podijelite

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to StumbleuponSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn