Svako je društvo slobodno, napredno i zadovoljno onoliko koliko je slobodan, zadovoljan i sretan svaki pojedinac. Također, činjenica je da je obitelj temelj svakoga društva a bez sretne i zdrave obitelji u kojoj vladaju kvalitetni i humani odnosi, nema ni sretnoga i naprednog društva.

0 1 1 1 1 1 Rating 0.00 (0 Votes)

Žena ima 59 godina. Dok tenisicom prevrće pijesak u parku, u tri rečenice prepune glagola iscrta konture svojeg života. Sa 25 se udala, sa 27 rodila, sa 55, nadala se, kaže, biti baka, mijenjati pelene i puhati balone. Sa 57 je saznala da baka nikada neće postati, da neće imati zeta i da će, liberalizira li se hrvatsko pozitivno zakonodavstvo, sjediti na vjenčanju na koje će njezina jedinica pred matičara dovesti svoju dugogodišnju zaručnicu.

 - Eto, tako vam je to kod nas. Vi sad kažite što vas zanima! -izusti tonom kao da razmjenjujemo kulinarske recepte i veselo se nasmije. Žena je u Zagreb doputovala iz nedaleke provincije, “ne samo radi ovog razgovora za novine, moram pogledati neke boje, muž hoće dnevni boravak ličiti u neku nijansu marelice…” govori usput.

- Kako je biti majka lezbijke? - pitam kao da je to prirodan tijek razgovora, s uljenih boja na seksualnu orijentaciju podmlatka. - Komplicirano - kaže ne gledajući me više, dok joj pogled šara maksimirskom livadom. - Danas smo puno otvorenija obitelj nego što smo to ikada bili, ali imali smo katastrofalno teških trenutaka, svađa, nesanica, uvreda, ne samo na relaciji roditelji- kći već i između supruga i mene. Nama se gotovo raspao brak jer smo se počeli međusobno optuživati za pogreške u odgoju. Trebalo je vremena da shvatimo da je ona lezbijka i da to nema puno veze s našim odgojem.

Seksualna orijentacija kćeri na kraju je obitelji poslužila kao emocionalno čistilište. Kad se rodila, oni su jurili, radili, zarađivali, gradili kuću, dijete je žurilo u vrtić, u park, kod prijateljice, na satove gitare, u školu… Bili su, kaže, prosječni i “normalni”, sad su usporili, stali na loptu, izbacili tajne i intimu iz ormara, danas su svoji i normalni.

- Kako sam saznala da mi je kći lezbijka? Mislim da sam cijelo vrijeme znala, samo sam odlučila o tome ne razmišljati. Homoseksualci su mi bili likovi iz filmova i knjiga, poneka javna osoba, nikako netko iz našeg susjedstva, nezamislivo netko iz naše kuće. Više sam percipirala muške homoseksualce, to je ono što čuješ oko sebe, ljudi vole vrijeđati s ‘pederu!’ ...

Lezbijke su mi, valjda zato što sam žena, bile degutantne, osjećala sam to kao nekakav udar i na sebe, to je kao kad moj muž kaže da su mu muški homoseksualci uvijek bili mrskiji... Pa, mi živimo u mjestu od manje od 15.000 stanovnika, ljudi ovdje vrijeme trate ogovarajući druge, spavaju s tuđim ženama i muževima, opijaju se ili drogiraju, ali to da netko spava s osobom istog spola našim je susjedima preodvratno i pomisliti. Ja i suprug morali smo, da ne bi izgubili kćer, u godinu-dvije slomiti sami sebe i prihvatiti prvo njezinu homoseksualnost, a potom homoseksualnost općenito, kao - legitiman i normalan seksualni izbor.

Kad nam kći iz Zagreba za vikend stigne sa zaručnicom, njih dvije spavaju u istom krevetu i pokušavam je tretirati kao što bih tretirala zeta, otvoreno i dobronamjerno. Susjedima je predstavimo kao najbolju prijateljicu. Susjedima i obitelji, jer mi još nismo odlučili o tome govoriti drugima, kako bi to homoseksualci rekli, ‘outati se’. Suprug i ja trebali smo vremena da se sami naviknemo na činjenicu da smo roditelji lezbijke. Sad smo s tim puno više na ‘ti’ i mislim da stiže vrijeme kad ćemo to pomalo početi govoriti i bliskoj okolini, sad kad se mi više toga ne sramimo.

Pazite, naša kći je zgodna i vrlo uspješna mlada žena koja u Zagrebu ima menadžersku poziciju i svoje mjesto u društvu. Ona je duboka vjernica koja volontira i pomaže drugima, jako je vole u zagrebačkoj župi gdje volontira, ali - ondje nemaju pojma da ima djevojku. Religiozna je, bliska Bogu, ali daleko od formalne crkve, jer tamo s oltara svako malo napadaju homoseksualce. Sad kad mislim retroaktivno, vidim da je oduvijek u parku mijenjala tri špangice za autić.

Kako je bilo kad je njezin Tomboy odlučio “outati se”, reći roditeljima za svoju homoseksualnost, pitam.

Nije ona ništa odlučila, dogodilo se. Pročitala sam pismo njezine djevojke koje je ostavila na stolu u svojoj sobi. Rijetko joj ulazim u sobu, nikad ne prebirem po njezinim stvarima… ne znam što sam tražila taj dan. Zašto je ona ostavila pismo na stolu? Puno smo o tome pričali kasnije. Nije ga ostavila namjerno, zaboravila ga je ubaciti u ladicu, ali podsvjesno jest bilo namijenjeno meni i ocu, da ga pročitamo, podsvjesno je htjela da ga nađemo. Ne bih ga čitala da… ne znam što me je privuklo, normalna ljudska znatiželja. Osim toga, kći mi ne dobiva puno pošte, u ovo doba se komunicira e-mailom, a ne poštanskim markama. Čim vidiš da je netko ispisao stranice rukom, znaš da su važne. Valjda sam zato posegnula za tim papirom. Ne pokušavam se opravdati, samo vam opisujem kako je bilo. Kad sam pročitala, a nisam sve ni pročitala, jer nisam mogla čitati dalje… bila sam u šoku, potpuno blokirana.

Onda je u sobu ušao suprug, a ja sam krenula ridati. Mogla sam isplakati ocean, jer dio mene je i prije naslućivao da mi je kći, koja nikad nije imala dečka, lezbijka. Suprug mi je iz ruke istrgnuo pismo i sam pročitao. Ja sam plakala, on šutio… kad sam prestala, krenuo je vikati. To ludilo je trajalo dugo, sve dok se kući nije vratila i u sobu ušla - kći. Svi troje smo stali govoriti u isti trenutak. Svi smo govorili, svi smo vikali, svi smo plakali. Nemam pojma tko je tu što kome rekao, bilo je jezivo. Na koncu je suprug izjurio van. Ja i kći smo šutjele. Prišla mi je i htjela me zagrliti.

Nisam mogla podnijeti njezin dodir. Grozan osjećaj - ne moći podnijeti dodir vlastitog djeteta. Plakala sam, molila da me pusti, znam da sam rekla ‘trebam vrijeme… molim te’ i otišla van. Tako je naše dijete ponovno ostalo samo, vjerojatno tada više samo negoli svih onih godina dok je kriomice živjela život o kojem mi nismo imali pojma i koji se bojala podijeliti s nama. Ona je istu večer otišla u Zagreb gdje živi godinama. Otad smo išli korak po korak. Ja sam znala da je ne želim izgubiti. Što sam više razmišljala, imala sam veću potrebu zaštititi je. Suprugu je trebalo više vremena, ali proživio je slične emocije kao i ja.

Najteže je što smo u svemu tome bili sami, osim naše kćeri i njezine djevojke, koja od svoje obitelji nema podršku, dugo nije bilo nikoga drugog s kim bismo o tome razgovarali. Kasnije smo potražili stručnu pomoć, odlazili na terapiju psihologu u Zagreb. Mislim da ćemo i suprug i ja doći u Savjetovalište za roditelje, jer to je konačno neka adresa gdje možemo biti otvoreni… Osim toga, uskoro planiramo ‘outati se’, i trebat ćemo podršku roditelja koji su već okolini rekli da im je dijete homoseksualno.

Klinička psihologinja Iva Žegura, inače zaposlena u bolnici Vrapče, godinama se bavi pitanjima seksualnosti i seksualnih manjina, a radit će i u novom Savjetovalištu koje se uskoro otvara.

 - Teško je govoriti o fazama kroz koje prolaze roditelji kad saznaju da imaju homoseksualno dijete - nema zapravo pravila. Može se, primjerice, dogoditi da roditelj razumije, prihvati, ali onda nakon pola godine ponovno se vrati otpor i nerazumijevanje. Povod može biti neka obljetnica, rođendan, vjenčanje, javi mu se negdje tuga zbog toga što mu dijete, primjerice, neće imati prilike za vjenčanje...

Žegura kaže da ne čude toliko krive informacije koje roditelji imaju o homoseksualnosti koliko činjenica da su neki u samo nekoliko minuta, nakon što saznaju da im je dijete homoseksualno, skloni drastično promijeniti stav o kćeri ili sinu koje su do tada jako voljeli.

- Najviše me začudi koliko roditelji mogu biti okrutni, samo jedna činjenica dovodi do toga da je roditelj spreman odreći se svoga djeteta, osobe koju je do prije par sekundi ili minuta volio, s kojoj je bio blizak i povezan; to je tragično. Ima ljudi koji kao da odrežu emocije, prerežu put do svog djeteta.

Što roditelji očekuju kad zatraže stručnu pomoć? - Očekuju podršku, razumijevanje, upućivanje na literaturu; najčešće je to prvo mjesto gdje mogu slobodno izraziti svoje strahove, strepnje, tugu, jer bračnog partnera možda štede od svojih emocija, nastoje biti jaki da bi progurali tu obiteljsku krizu. Roditelji koji dođu potražiti pomoć su obično roditelji koji žele naći put do svoga djeteta.

Ima i slučajeva da maloljetna osoba, nakon što odluči outati se, bude izbačena iz kuće, roditelji zauvijek zatvore vrata. Neke tinejdžere članovi obitelji brutalno su pretukli. Što je činiti maloljetnom tinejdžeru koji se odlučio na coming ou, nakon kojeg su uslijedile batine i izbacivanje iz kuće?

- Ako je riječ o maloljetnicima, to na sebe preuzima centar za socijalni rad, pitanje je što je s tim roditeljem, da li se on i inače adekvatno brine o svom djetetu - kaže Žegura.

Neprihvaćanje spolne orijentacije vlastitog djeteta vezano je uz neispunjena roditeljska očekivanja.

- Roditelji kod nas uglavnom očekuju da se stvari događaju u skladu s rigidno postavljenim društvenim normama. U našem se društvu zna što se od djeteta očekuje u kojoj fazi, kad ide u vrtić, kad u školu, kad da upiše fakultet ili se zaposli, onda ide udaja, pa potomstvo... Ne zadovolji li dijete te društvene norme, neke majke i očevi postaju izgubljeni. No, to je, šire gledano, problem cijelog našeg društva, skloni smo unutarnju prazninu popunjavati vanjskim očekivanjima, umjesto da više radimo na samima sebi.

Žegura dio tog procesa naziva - oplakivanjem heteroseksualnosti.

- To je kao da dio vašeg djeteta umre, odjednom ste isključeni iz brojnih društvenih aktivnosti koje su povezane s heteroseksualnošću - vjenčanja, ali i ostali obiteljski događaji rođendani, čestitke, krizme...  Primjerice, idete li na vjenčanje rođaka, roditelji se pitaju hoće li njihov sin ili kćer dovesti svog partnera/partnericu, kako će predstaviti tu osobu, hoće li reći da je to najbolji prijatelj/prijateljica ili dečko/cura. Kad dijete napravi coming out, onda slijedi pitanje hoće li i roditelji napraviti coming out - hoće li reći rođacima, prijateljima, susjedima da je njihov sin ili kći u vezi s osobom istog spola?

O tome odluku uglavnom donose roditelji i dijete skupa. Najčešće kažu baki i djedu ili tatinom bratu, možda maminoj sestri… Ponekad bake ili djedovi homoseksualnu unučad prihvaćaju bolje nego roditelji, jer roditelj krive sebe za pogreške u odgoju, a baka i djed jednostavno kažu: ‘to je moj unuk/unuka i točka’. Nema puno razmatranja, oni se ne pitaju ‘gdje smo pogriješili’, njih ne muči osjećaj krivnje - objašnjava Žegura.

Sanda Brumen: I roditelji trpe diskriminaciju, teško im je, ne znaju se nositi s problemom, a okolina ih osuđuje


Sljedeći tjedan u Zagrebu se otvara Savjetovalište za roditelje homoseksualnih i biseksualnih osoba (e-mail savjetovanje: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite., telefonsko savjetovanje: 091/4573372,  prijave 098/420942).

- Mi smo prije godinu dana počeli raditi kao Savjetovalište za lezbijke i biseksualne žene, s vremenom su nam se počeli javljati i drugi pripadnici seksualnih i rodnih manjina, sve je više upita roditelja.

To su ljudi koji su već radili na sebi, koji su dobrim dijelom i prihvatili seksualnu orijentaciju svog djeteta, ali trebaju dodatne informacije, možda imaju potrebu to podijeliti s nekim tko je prošao isti proces.

U Savjetovalištu će se okupljati grupa roditelja, cilj je da ljudi vide da nisu jedini i sami, da nauče kako se drugi nose s tim i da dobiju podršku - kaže Sanda Brumen, koordinatorica Savjetovališta. Roditelji im se javljaju telefonom, e-mailom, osobno dolaze u Savjetovalište.

- Coming out ne prolaze samo djeca već i roditelji, i oni se trebaju nositi s time, odlučiti kako reći prijateljima, rođacima... Okolina zna i prema roditeljima imati velike predrasude, i oni trpe diskriminaciju.

Reakcije roditelja koji potraže pomoć u Savjetovalištu su različite: znaju biti u šoku, čuđenju, dođu s pitanjima: što da ja sad radim?, kako da se ja sad ponašam? raže krivnju u sebi, okolini, društvu, pokušavaju dijete ‘izvesti na pravi put’, poslati ga psihijatru, da se ‘izliječi’.  No, većina onih koji se nama javljaju zapravo su na putu prihvaćanja, ali im nedostaje znanje i neke bazične informacije, često imaju krive stavove utemeljene na stereotipima i predrasudama - dodaje Brumen.

Piše: Karmela Devčić

Izvor: Jutarnji.hr

Podijelite

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to StumbleuponSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn