Svako je društvo slobodno, napredno i zadovoljno onoliko koliko je slobodan, zadovoljan i sretan svaki pojedinac. Također, činjenica je da je obitelj temelj svakoga društva a bez sretne i zdrave obitelji u kojoj vladaju kvalitetni i humani odnosi, nema ni sretnoga i naprednog društva.

0 1 1 1 1 1 Rating 0.00 (0 Votes)
Novi identitet dao mi je više slobode

nora verde

Nakon prvijenca “Posudi mi smajl”, hrvatska autorica Nora Verde objavila je svoj drugi roman “Do isteka zaliha”, ali i svoj stvarni identitet koji je krila iza ovog zvučnog pseudonima.

Tako je na popularnu splitsku književnu večer Bookvicu prošlog tjedna stigla kao novinarka Antonela Marušić, Splićanka, dapače i bivša dopisnica “Slobodne Dalmacije”, iz koje je otišla da bi započela književnu karijeru.

Autorica je čitala odlomke iz svog romana, a publika u klubu “Quasimodo” ohrabrujućim aplauzima dočekivala je štivo koje govori o ljubavnoj vezi dviju žena koja se, uz teške emocije i nasilje, neumitno raspada.

Varam li se u dojmu, ali čini mi se da ti nije baš svejedno biti u Splitu?

- To je dosta razumljivo. Ja ponajprije nemam puno iskustva na promocijama s publikom, pa se meni čini da je dosta dobro prošlo. A Split mi je zaista važan jer sam za njega bila vezana radnim mjestom, radila sam za ove novine iz Zagreba. Tu sam odrasla, Split me je formirao, on me naljutio, dao mi neki kut, a važan mi je jer ovdje imam obitelj, pa je i to neko opterećenje.

Više identiteta

Zašto pseudonim Nora Verde?

- Svi sad misle da je to bio marketinški trik, ali nije bilo svjesno planirano. Kad sam napisala “Posudi mi smajl”, željela sam da se oni koji čitaju knjigu fokusiraju na njezinu kvalitetu, a ne na autoricu koja piše velikim dijelom autobiografski i koja je lezbijka.

nora verde

No, postigla sam upravo suprotan efekt. Antonela Marušić je kao novinarka radila neke druge stvari, pisala je estradne biografije i slično, i meni je trebalo stvoriti novi identitet za ono što sam htjela raditi. Novi identitet dao mi je slobodu, mogućnost da oslobodim svoj glas i da mogu nešto kazati što nije bilo lako ni jednostavno.

Planirala sam stvarati taj like Nore u naraciji, a on opet gradi odnos s drugim likovima. Uostalom, neki od nas imaju dva ili više identiteta u sebi, fora je to i s tim možeš svašta napraviti.

Istina oslobađa, pa kako je utjecao “izlazak iz ormara” na tvoje pisanje?

- Istina je da istina oslobađa, i to na svim razinama, a tako se zove i jedno poglavlje romana “Do isteka zaliha”. Bilo mi je malo lakše nakon što sam smogla snage stati pred ljude i dati odgovore na neka pitanja. Morala sam to napraviti, premda je bilo traumatičnih situacija u obitelji.

Osjećala sam grč, nisam mogla s tim grčem nastaviti rad na drugoj knjizi. Piscu puno toga otežava rad – on je pod teretom podstanarstva, nesigurnih poslova, nedostatka prostora za pisanje, slabe prodaje, nepodržanosti oko tog pisanja...

Pisati i osloboditi glas je velika stvar, a stotinu se stvari uroti da vas u tome omete. Stoga se treba lišavati jednog po jednog ograničenja, a ja sam riješivši se ovoga puno napravila za svoje pisanje.

Tvoj roman govori o ljubavnom odnosu dviju žena čija se veza raspada, no problemi koji ih muče su univerzalni.

- Naprosto sam morala napisati priču o partnerskim odnosima u istospolnoj vezi. Priču o ljudima koji se vole i pokušavaju prekinuti, ali ne uspijevaju premda je izvjesno da će kraj doći.

O dvoje ljudi koji ne znaju gdje je krenulo krivo. Ovdje pričam i o Gradu koji je personificiran kao treći lik i koji utječe na njihove živote. Možda bi sve bilo drukčije da one nisu u gradu u kojem je tolika strka i buka!

Pišeš o gradu iz kojega želiš otići jer bi onda mnoge stvari mogle bile drugačije. Je li taj bijeg povezan s tvojom “drugačijosti”? S tvojim bijegom iz Splita u Zadar, iz Zadra u Zagreb... u kojem sanjaš Ljubljanu?

Ovisni o traženju

- Događa vam se kad živite u društvu koje je kao hrvatsko – heteronormativno – da ste na neki način posvećeni jednoj posebnoj misiji: pronaći mjesto za sebe gdje se dobro osjećate, gdje biste možda mogli biti prihvaćeni, koje nije premalo ili preveliko... Kao svaki Odisej, putnik tragalac, nadate se da ćete naći to mjesto gdje vlada tolerancija i ljubav prema drugačijima.

Međutim, nakon nekog vremena shvatite da nigdje, pa čak ni u onim mitologiziranim, obožavanim skandinavskim zemljama, ne postoji to mjesto. Pa tako ni u Zagrebu. Tražite, a više ne znate jeste li ovisni o traženju ili zaista nigdje ne mogu prestati gurati vas u te ladice, bilo da je riječ o književnosti ili svakodnevnom životu.

Događa se cijelo vrijeme ista stvar – kada govorimo o etiketiranju knjige ili nas homoseksualaca – način na koji većina ljudi tretira LGBT populaciju je sličan onom kako književni mainstream tretira LGBT književnost, samo su rukavice malo mekše, baršunastije, sve je finije, korektnije, ali opet etiketira.

Kako će biti u budućnosti, u kojem trenutku ćeš biti Antonela, a u kojem Nora?

- Pišem novu knjigu, zbirku priča, koja će se zvati “Vrijeme je na našoj strani”. Udaljavam se od LGBT problematike i pišem o ženama, individualkama koje su bez posla, nemaju djecu, muža i sve ono što čini sigurnost obiteljskog života.  Nešto kao naličje priča kakve su kod Ivane Simić Bodrožić u knjizi “100 posto pamuk”. Potpisat ću je kao Antonela Marušić, jer tu nema odlika Norina lika.

Kad budem pisala neke priče za koje smatram da se bave svijetom Nore Verde, potpisat ću kao Nora, već ću procijeniti. Zadržat ću obje, pa donijelo mi to štete ili koristi. Imam pravo na oba identiteta. Nemam nijedan stan, ali imam dva identiteta!


PIŠE: JASENKA LESKUR STANIČIĆ


Nora je odradila posao

Meni se čini nepravednim što tvoj književni uradak najprije nazivaju lezbijskim, a tek onda romanom. Kako se nosiš s tim etiketama, da si prvo lezbijka, a tek onda književnica?

"Mima Simić je jednom vrlo mudro rekla da joj se ponekad čini da je profesionalna lezbijka. Ne mogu pobjeći od toga! No, pokušavam skrenuti pozornost i na druge stvari. Pokušavam objašnjavati situaciju da je riječ o autoru koji ima svoj unutarnji glas. Nisam nužno glasnogovornica lezbijske populacije, u ovoj knjizi ima puno stvari koje lezbijke uopće ne bi potpisale, rekle bi “bože moj, o čemu ova priča?”.

To je autorski glas. On smišlja likove koji pričaju o svojim odnosima prema svijetu, grade priču koja nužno nema veze s njihovom seksualnom orijentacijom – ima s hrvatskom stvarnošću ili danim trenutkom ili kojekakvim stvarima. Ovo je roman o individualki koja nije samo lezbijka, ona je novinarka, kći, prijateljica... No, bilo je krajnje vrijeme da se pojavi ovakav roman jer imamo već hrpu muško-muških. Nora je odradila svoj posao."

 

Izvor: Slobodna Dalmacija

Podijelite

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to StumbleuponSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn