Svako je društvo slobodno, napredno i zadovoljno onoliko koliko je slobodan, zadovoljan i sretan svaki pojedinac. Također, činjenica je da je obitelj temelj svakoga društva a bez sretne i zdrave obitelji u kojoj vladaju kvalitetni i humani odnosi, nema ni sretnoga i naprednog društva.

Ispovijed skinheada 2 - 4.2 out of 5 based on 6 votes
4.1666666666667 1 1 1 1 1 Rating 4.17 (6 Votes)
Skinheads

Drugi dio

Vidiš njegov pogled koji te zbunjuje, mješavina razočarenja i bijesa, očaja, ne straha. Tada sam se prvi put uplašio člana svoje obitelji. Bratov pogled govorio je:
-„Ti nisi moj brat, ti si čudovište!“.

Danas kada se toga sjetim obraz mi se zažari od samog sjećanja onog što je slijedilo. Odjednom me brat ščepao za vrat i opalio mi takav šamar kakav nikad u životu nisam dobio. Cijelo kupalište je gledalo u nas, svi su sve čuli, vidjeli...
Krenula je bujica riječi iz njegovih usta dok je moje tijelo primalo kišu bijesnih udara.
-„Jebeno razmaženo derište! Pička ti materina glupa, jel' ti se sviđa kad te neko mlati? Sad je tebe mlatim i umlatit ću te zato što si kreten, zato što imaš crnu kosu i zato što si mi brat, jebeni idiote!  Kretenu, jel' nemaš svoju glavu, majmune jedan razmaženi, govno jedno glupo, kretenčino balava!“
Sjećam se da sam bio na zemlji, no moj brat nije prestajao. U jednom trenu su udarci stali. Ispuhao se i strogim glasom punim autoriteta mi je rekao:
-„Oblači i se marš u auto, marš u auto kretenu jedan!“
Sjećam se da cijelim putem do kuće u autu nije rekao niti jednu jedinu riječ. Ušao sam u kuću, bio je iza mene i odjednom sam ga čuo:
-„Znači s 13 godina si up'o u to? Kolko to traje?“
Istina je bila da sam već s 11 bio čudan i da sam već tada imao neke čudne kontakte s njima. No, s 13 sam baš upao u to sve do kraja.
Reko sam:
-„ Da.“
Pito me kad imam incijaciju?
-„Za par mjeseci.“
Sjećam se datuma jer mi je točno dva mjeseca nakon incijacije bio 16.-ti rođendan.
Stjerao me u moju sobu, u koju je samo par sekundi ušao. Nikada nitko od obitelji od moje 12 godine nije ušao u moju sobu. Ono što je vidio u njoj šokiralo ga je;
Posteri po zidovima, citati, grafiti sa naputcima, kazete, knjige, pamfleti, cijeli ku kux klan logor...
Rekao mi je da se ne mičem iz sobe. Uskoro sam čuo da s nekim priča na telefon. Odškrinuo sam vrata sobe. Istinski sam se tada bojao brata. To je bio onaj strah koji mi je falio, strah od kazne, od autoriteta. Nisam se čak niti policije, niti arijevske braće tako bojao kako sam se tada bojao rođenog brata. Osjetio sam mu bijes i paniku u glasu, shvatio sam da priča s tatom i da mu govori da smjesta dođe doma i da nek' uzme slobdni dan...

Došla je i mama. Dugo je pričao s njima i sjećam se da je mama rekla kako je to samo faza, da će me proć', da sam ja fino kulturno dijete, katolik. Katolik koji je sa naci-obilježjima svake nedjelje bio na misi, nosio križić oko vrata, nikada me svećenik nije pitao niti rekao da je to što radim protiv Boga i vjere, a znao je što sam.
Tata je šutio, mama me opravdavala i tad je moj brat pukao. Sjećam se točno što je rekao:
-„Mama ti si luda! Kakva jebena faza, jel' vi znate na što mu liči soba, da mjesecima razbija prozore po kućama i mlati cigane?! Uvuk'o se u govna, izać' će iz toga jedino u lijesu!“
Mama me opet opravdala kako sam u pubertetu. Tu je brat puko i dreknuo da joj jebe mater blesavu jel slijepa!
Sjećam se da me izvukao iz sobe i potrgao mi rukav. Derao se na njih:
-„Jel' ovo jebena faza? Ima jebeni kukasti križ na ramenu, jel' to jebena faza, jel smo xxx i ja imali takve faze u pubertetu?“
Mama je opet nešto rekla i tada ju je brat doslovno odvukao u moju sobu.
Tata nije ništa govorio. Mama je zakopala glavu u pijesak k'o noj. Za nju je sve bilo u redu, nije htjela vidjeti istinu, pravu istinu tko joj je sin. Za nju je to značilo da je loša majka koja je fulala u odgoju,a riječi moga brata koje je tada izrekao su samo to potvrdile:
-„Eto to se desi kad si starkelje rode unuka, a ne dijete, kad im se sa 40+ 'desi slučajno'.“
Iste te večeri tata mi je došao u sobu i u njegovm pogledu sam vidio razočarenje.
Pokušao je razgovarati samnom. Pokušao mi je reči da radim loše. Nije imalo smisla. Nikada mi nije bio autoritet. Moj otac mi je bio otac, ali više se prema meni odnosio kao djed prema unuku, previše stvari mi je dopuštao, svaku glupost koju sam htio dobio sam, nikada za ništa nisam bio kriv, uvijek su to bili drugi. Sjećam se da je rekao bratu tjedan kasnije kako ga ne doživljavam, neka on proba samnom. Sjećam se i da je brat probao pred njima objasniti mi mnoge stvari.  Postavio se kao autoret, ali sam se osjećao nadmoćno jer su starci bili pored mene, starci koji nisu htjeli vidjeti isitnu. Dreknuo sam: -„Daj začepi, ti mi nisi otac, nisi mi ništa dok god ne prekineš s onom šiptarkom!“
Moj je brat tada hodao s jednom albankom, a ja sam tada zaradio i drugi šamar i poslan sam u sobu. Te večeri se brat derao na starce. Masu toga je izrekao. Zauzvrat je samo dobio bukvicu da kako se to razgovara s njima i tu je puko. Pokupio je svoje stvari i otišao na vlak za Zagreb uz riječi:
-„Nemojte se čuditi kada vam dođe policija na vrata da je nekog ubio ili vas zovu da ga dođete indentificirati.“
Bože, kako je bio u pravu, samo tada nitko to nije znao. Iste večeri sam izašao van. Nitko me nije pitao niti kuda idem, niti kada se vraćam, prepreka zvana brat bila je uklonjena. Za mene on nije postojao, imao je vezu sa „nečistom“.

{adselite} Sjećam se da se nakon toga skupilo toliko bijesa u meni...
Zdrav razum je skroz nestao...
Vježabo sam za incijaciju sa još trojicom uz nadzor starijeg arijevskog "brata". Sjećam se romske djece, njih 4, možda su bili prvi razred osnovne, a možda i mlađi, kako smo ih okružili, veliki junaci i frajeri, a istinski smo bili kukavice koje su bile jake samo u skupini. Ne znam što se desilo. Sjećam se da su klinci stali bježati. Jednog sam stigao i udario s leđa u potiljak. Pao je na pod, gledaš u njega i vidiš hračak na njegovom licu, a iz tvojih usta ide trag sline, okrećeš se oko sebe i vidiš „braću“ kako mlate ostale. Opet se javi želja za dokazivanjem, želiš biti bolji od njih svih...
Gledaš u njegove oči dok se koprca pod  tvojim udarcima. Staješ i otkopčavaš šlic, prekriva ga žuti mlaz, a ti uživaš u svojoj „moći“ dok on plače na zemlji i zove mamu. Opet ga udaraš šakom u glavu, trbuh, netko te odvlači i viče:
-„Dosta! Stani, to je samo vježba još nije zapravo, nek' ostane živ.“
...Vidiš njegovo tijelo u krvi i njega kako pokušava ustati, vidiš 4 mala tijela oko sebe u krvi kako plaču i zovu roditelje, bježiš što dalje od naselja.
Osveta je brza...
Došla je inicijacija, nabrijan si. Kreće se, želiš pravi dokaz, dokaz da si bolji od svih. Nisi jedini koji to želi...................
Odjednom ugledaš savršenu metu; izoliran je. Znaš da moraš brzo djelovati i odvući ga što dalje od njegove sigurnosti. Znaš da ga vide i ostali, želiš biti prvi. Netko te pretekao, klinac je već na zemlji, no to ne smeta, još se stigneš dokazati, udaraš k'o manijak, u tvojoj glavi nema niti jedine misli, prazan si..................i odjednom nešto puče poput puške. On se grči, iz glave mu ide krv. Vrh tvoje čizme je krvav, crven, ne vidi se boja čizme, on se i dalje grči, na usta mu ide pjena blago crvene boje.
Netko ti viče:
-„Bravo! Super!“
Čuješ korake i dozivanje, znaš da se njega doziva. Čuješ trčanje „braće“ i povike:
-„Nađemo se u centru!“
Ti i dalje stojiš nad njim i neki glas razuma se vraća. „Ubio si ga ili je polumrtav“. Tada se po prvi put javlja savijest nakon dugo vremena.
Čuješ povike:
-„Tamo je jedan!“
Znaš da moraš bježati. Trčiš, ne znaš ni sam koliko, savjest progovara..............
Proš'o si govornicu. Vraćaš se, nemaš karticu. Trčiš na kiosk, kupuješ karticu. Juriš do govornice.............
Shvaćaš da su ga njegovi sigurno dosad našli. Nešto ti ne da mira.
-„Jesam li ga ubio?“ -  vrti se u tvojoj glavi i više nisi hrabar...........
Vraćaš se nazad - velika greška! Vidiš hitnu, vidiš murju, vidiš njegove, želiš doći bliže da saznaš, da saznaš ono što ti ne da mira. Kršiš prvo pravilo – „Nikad se ne vraćaj!“
Oni te vide, vidjeli su te njegovi. Znaš da će ti se osvetiti. Sada znaju kako izgledaš. Bježiš, murjak trči za tobom. Stiže te. Na zemlji si. Lisice ti stežu zglobove.

U stanici si. Starci dolaze. Ideš na sud. Klinac je živ. Šutiš. Tvoja odjeća i čizme s krvlju su i više nego dovoljan dokaz. Klinac će te prepoznati. Stara još uvijek negira - ti si glavna faca među „braćom“ - imaš suđenje, dobivaš tri mjeseca. Mjeseci prolaze i opet gubiš razum...
Zaboravljaš da je osveta brza...
Zaboravljaš da te njegovi čekaju...i da će te dočekati kada ne bude „braće“.
Srećeš ih. Njih je 4, ti si sam - nema „braće“. Jasno ti je da nemaš šanse, ali se boriš, boriš se za „čistoću“ i odjednom osjetiš kako ti se nešto nabija u leđa. Hladno i tupo. Brojiš udarce: jedan, dva, tri, više im ne znaš broja. Čuješ špicu „Smogovaca“ iz obližnje kuće i padaš na zemlju. Oni nešto govore, čujem jednoga:
-„Jebote, ubio si ga! Riješi se noža i bježmo!“

Ostaješ sam, ljubiš hladni beton, pod tobom se slijeva krv, hladno ti je.
Čuješ sirene. Budiš se u bolnici. Živ si, ali više nikad nećeš hodati...
Arijevska „braća“ nestaju. Sada si jedan od „nečistih“, sada tebe treba „očistiti“....

Prvi dio ove priče - ovdje

Podijelite

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to StumbleuponSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn