Svako je društvo slobodno, napredno i zadovoljno onoliko koliko je slobodan, zadovoljan i sretan svaki pojedinac. Također, činjenica je da je obitelj temelj svakoga društva a bez sretne i zdrave obitelji u kojoj vladaju kvalitetni i humani odnosi, nema ni sretnoga i naprednog društva.

Ispovijed skinheada 1 - 5.0 out of 5 based on 2 votes
5 1 1 1 1 1 Rating 5.00 (2 Votes)
skinhead

Prvi dio

Pred kraj devedesete ja sam imao 11 godina. Počelo se kuhati što se tiče rata i sve se češće i u mojoj obitelji i van obitelji moglo čuti:
-„Jebeni Srbi, bagra, četnici“  i slične riječi.

Najmlađi sam od troje djece. Brat mi je '70-to godište, sestra '66-to, ja sam '79-to. Sestra je u 18 godini zatrudnjela s crncem i kako moji starci nisu imali razumijevanja za to sve s njom, ona je prekinula studij, udala se i otišla s njim u Švedsku. Sada imaju troje djece u dobi od 24, 19  i 15 godina - dva sina i kćer. Brat je početkom '91-ve ili  krajem '90.-te bio regrutiran u JNA i od tamo je jedva živu glavu izvukao.
Pobjegao je s još trojicom jedne večeri iz vojarne u Sloveniji. Jedno vrijeme je bio u hv-u ,ali je prekinuo s tim i upisao faks, tako da sam ja bio sam sa starcima koji, kad to danas gledam, nisu imali baš neki doticaj s vremenom u kojem sam ja rastao. I tako, krenuo sam u 6-ti razred i počeo sam raditi sranja. Počelo je sa opće prihvaćenim „Ubi srbina!“, razbijanjem prozora i takvim sranjima. Rekli su starci „Takvo je vrijeme!“, „To su djeca, bude ga prošlo!“.
Ne znam kak mi se to desilo, no nekako sam tražio neku skupinu kojoj bih pripadao k'o i svi u tim godinama. Neku skupinu koja je „cool“, koja ima ženske oko sebe, koje se svi boje. I, malo po malo, došao sam u doticaj sa skinsima.

Zanimljivo je to da dijete ni ne skuži u što se uvuklo - jedan dan si običan klinac, drugi dan se družiš s najvećim ''frajerima'' u gradu, a sve ide ovako;

Oni tebe prate, imaju mlađu braću u školi, susjede ili rodbinu, muvaju se po igralištima i prate, prate k'o oni kobci koga bi mogli vrbovati, vide 'ko je zbunjen, 'ko je pritajeno agresivan, 'ko je otuđen od staraca, 'ko je izgubljen, 'ko se ne uklapa...
I čekaju.
I jednog dana ti priđe netko tvojih godina ili malo stariji i pita hočeš li cigaru, želiš li pivu? A ti samo želiš biti „cool“ i uzimaš. Srećeš tu osobu i idući dan, nesvjestan da je to davno isplanirano. Opet i opet stupaš u kontakt i tako svaki dan. Odjednom te ta osoba upoznaje sa drugom, pa sa trećom osobom i nađeš se u skupini frajera koji imaju sve, koji su nabildani, voze aute, piju, imaju ženske i svi ih se boje. Postaješ opčinjen tom „moći“, upijaš k'o spužva sve što možeš, shvaćaš da je netko glavni, netko tko ti može biti stariji brat ili otac po godinama. Formiraju te u grupu „novih“. Nakon toga budno te prate. Skupina „novih“ nikada ne ostaje bez nadzora. I onda počinje...
Vađenje Biblije, izvlačenje konteksta, prozivanje Židova za Isusovu smrt, vođenje oko romskih naselja da se vidi kako nagrđuju grad i zemlju, kako su prljavi, vođenje po „underground“ okupljalištima gdje se može naći i pokoji gay par u nekim kvazi-intimnim trenucima...
Malo po malo uvlače ti teoriju „čišćenja“ u glavu. Jedan dan dobiješ jaknu kakvu svi imaju, lijepu, kožnu. Idući dan obriješ glavu kako bi im bio što sličniji. Kupuješ martensice ili kvazi-vojne teške čizme na koje stavljaš bijele žnirance za koje nemaš pojma što znače. I tada se nastavlja....
Još se sjećam tog dana kada je počela moja prva lekcija. Od nekuda su dovukli nekog Roma koji se tresao od straha i preklinjao. Mi smo bili novi i morali su nam pokazati kako se grad jedino može „očistiti“. Iscipelarili su ga. Pamtim da sam bio poprskan njegovom krvlju, a u meni se tada počeo buditi glas razuma i to su oni znali. No, ono što ja nisam znao, jednom kada nacizam sklopi svoju panđu oko tebe - nema izlaza, izlazi se jedino u lijesu.

Sjećam se da su dečka do mene izvukli i vikali mu: -„Udari ga! Jesi pičkica! Ne budi peder, udari ga u glavu, udari ga do krvi!“
Nekako znaš što te čeka ako to ne učiniš, duboko u sebi sam to znao i nije me iznenadilo kada su se okomili na njega, na jednog od svojih jer je oklijevao (za ovu priču tu ću osobu zvati Boris). Boris je odjednom bio na zemlji. Hrpa nogu je udarala po njemu, vikali su.
-„ Ljubitelju cigana! Jesi peder! Jel' i pedere voliš, oćeš i kurca?“
A ja sam odjednom totalno nesvjesno želio potvrdu, želio da me se cijeni, da me se pohvali. Glas razuma je nestao i zatekao sam sebe krvavog kako stojim nad nekim 'ko se previja od bolova i čije je lice u krvi, a ja sam glavni „frajer“. Svi te tapšu, nude ti pivu i govore kako si postao muškarac...
Onda te odjednom pitaju što si (osim što si bijel, katolik i hrvat) da dokažeš svoju vjernost rasi, nacionalnosti, vjeri moraš dokazat' da si „iskonski bijelac“, arijevac, čistokrvni...
Skrivaš podrijetlo babe, djeda ili šukundjeda, nikako ne spominješ da imaš nećake mulate...
Sestrinu vjenčanu sliku ritualno pališ kao simbol vjernosti i dokaza da si raskrstio sa „nečistima“. Prvi susjed ti je srbin, a to je savršena prilika za dokazivanje i prvo „čišćenje“. Naravno, razbijaš mu prozore na kući jednu večer i ostavljaš poruku ispisanu farbom na fasadi: „Sjeti se Jasenovca, ovo je zemlja ustaša!“.
Za to dobijaš još jednu pohvalu i zarađuješ prvu knjižicu. Crvene je boje sa crnim kukastim križem, tanka je i lagana, ima mjesta za tvoju sliku i podatke...
Dobijaš pamflete s riječima i napucima moćnih arijevskih vođa. „Bijela moć“ ti udara u glavu - ti si „nad-rasa“ koja se bori za čistoću svijeta, imaš poster plahtaša u sobi, dižeš ruku na „Hail Hitler!“ i sve si više u tome. Prvotni strah prve lekcije da te ne umlate nestaje. Postaješ istinski njihov. Nisi svjestan da te oni doslovno posjeduju, da u zadnjih godinu dana nisi donio niti jednu samostalnu odluku. Opet pod okriljem noći ideš u „čišćenje“ - muvanje oko romskih naselja postaje rutina...

{adselite} Odlaziš u Zagreb s njima na neki skup, sada si skroz njihov, imaš policijski dosje i razmišljaš koga bi mogao očistiti za inicijaciju. Počinju vježbe za inicijaciju i punopravno članstvo, dobivaš razne knjižice, čitaš „Mein kampf“... „Duhovi New Orleansa“, poznati film, slušaš govor vođe koji nije uspio zbog crnačke zavjere...
Ti si samo pijun koji se pokušava uspeti u njihovim očima i dobiti bolji status. Sanjaš o tome kako ćeš jednoga dana biti vođa, biti onaj koji ide u Berlin svake godine, onaj koji zna kako neki američki plahtaši izgledaju...
Bliži ti se incijacija, sve si više obuzet adrenalinom, agresija se skuplja, ono malo zdrave pameti koju si imao nestaje. Sa svime time prestaješ odlaziti i u školu, a ako i ideš širiš nauk, tražiš nove da se popneš još jednu stepenicu bliže glavnome. Maštaš o danu kada će se pred tobom sklapati dogovori, kada ćeš biti sa inozemnim članovima.
Sanjaš o Berlinu....
Tetoviraš se, dolazi ljeto i po prvi put si polugol - svi te vide. Osjećaš se moćno kako te svi izbjegavaju i miču ti se s puta, znaju čiji si....
Vlastiti brat te gleda u panici, pita što je to, kažeš mu da si „čistokrvni“ i da si „vojnik bratstva“.
On pita s kim se družiš i da li znaš što to imaš na sebi. Odgovaraš mu propovjedajući „nauk“, a u njegovim očima kao odgovor na to vidiš strah, i paniku, i nevjericu. Osjećaš se čak moćno zbog toga - ne vidi u tebi malog brata više...
Pita te što radiš s tima s kojima se družiš?
Odgovaraš poluistinom jer nema cinkanja ni po cijenu smrti! Ne smiješ izdat „braću“ i stoga lažeš kako regrutiraš „nove“ i vježbaš borbu i učiš „nauk“. Brat nastavlja:
-„Koliko si već u tome?“
Ponosno izgovaraš već dvije godine i da ti se bliži incijacija. Pita te da li znaš nešto o premlaćivanju roma i razbijanju prozora?
Ponosno odgovaraš da ti razbijaš prozore!
Pokušava te preobratiti, a na to se bijes u tebi skuplja. Nastavlja uvjeraavanjem da si lud, da si se uvukao u nešto iz čega nema povratka, i da moraš prestati s tim. Tebi raste adrenalin, sve ga više mrziš, odjednom stišćeš šaku, i sljedeće što vidiš je razbijeni nos i naočale tvoga brata.

Drugi dio ove ispovijedi - ovdje

Podijelite

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to StumbleuponSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn