Svako je društvo slobodno, napredno i zadovoljno onoliko koliko je slobodan, zadovoljan i sretan svaki pojedinac. Također, činjenica je da je obitelj temelj svakoga društva a bez sretne i zdrave obitelji u kojoj vladaju kvalitetni i humani odnosi, nema ni sretnoga i naprednog društva.

0 1 1 1 1 1 Rating 0.00 (0 Votes)

Bio sam drugačiji.
Interesantno, ma odakle dolazili, iz kojeg kutka svijeta, ta rečenica je srodna svima nama.
Tada nisam znao kako se to točno zove, sada znam. Predstavit ću se, ja sam gay, homoseksualac ili, kako nas još u narodu zovu, peder. Tamo negdje davno, kroz školu, sjećam se, imao sam društvo, ali ga i nisam imao. Teško je to za objasniti jer uvijek sam bio društven. Ipak, nikad se nisam ni želio pretjerano družiti s dečkima iz razreda… A oni mi nisu to nikad zamjerili.

Moram priznati, ponekad su se zaštitnički odnosili prema meni. Oduvijek se prožimalo to drugačije… Drugačije do te mjere da sam sebe prihvatio u samom početku… No, kroz pubertet sve više sam shvaćao kako definitivno ne pripadam svjetonazoru svog rodnog grada ni zemlje a tada, u tim godinama, mislio sam, ni planete...

Rano sam počeo izlaziti vani i imati svoje ključeve od kuće. U društvu koje sam imao, nalazio sam smisao svega. Moje rodice prije svega, pa onda i svi ostali njihovi i moji prijatelji,… silni rođendani, Nove godine… Ljudi su nestajali i vračali se iz našeg života, ali mi smo ostajali konstanta. Jedno drugome smo bili oslonac, roditelj i psiholog, ali uvijek otvoreni i bez laži. Jedne večeri u disku, sjećam se, sjedili smo za stolom i cugali vino. Jednostavno se dogodilo - jednoj od tih rodica povjerio sam ono na što danju ne bih mislio, a noću bi mi se vratilo kao avet. Izletjelo je iz mene kao torpedo:
-«Ja sam homoseksualac.»
Povjerio sam joj, sjećam se, i s kim sam bio … Iako to sada nikako ne bi nazvao zavođenjem … zaveo sam rođaka dvije godine starijeg od mene, ali to je bilo «istraživački». Otkrili smo da imamo penise i da postoji ugoda nakon intenzivnog maženja, te smo jedno drugom «to». Nakon svih tih bujica riječi koje su doslovno izvirale kao iz vulkana, jer nisam se mogao zaustaviti, ona je reka
–«Oboje to činimo»  i do suza smo se nasmijali.
Počeli smo intenzivnije izlaziti i družiti se. U međuvremenu otkrio sam i čari nudističke plaže i seks u pravom smislu riječi. Kroz srednju školu, u razredu, imao sam također par ljudi s kojima sam bio otvoren i s kojima sam razgovarao, a poslije sam shvatio zbog čega je bilo tako. Naime, i oni su bili kao i ja. Ipak sam samo s jednim momkom i jednom curom uspio sagraditi izuzetno prijateljstvo, a nažalost druga dva prijatelja nisu ni dan danas prihvatili sebe.

  Najteže razdoblje je tek dolazilo, a nisam ni slutio kojom brzinom.
Zaljubio sam se po prvi puta sa svojih 19 godina. On je bio šarmantan, zgodan. Kada sam ga vidio želio sam doživjeti starost s njim. Zbog školovanja Dubrovnik je bio moje sljedeća «adresa». Sve sam prihvatio, ali to što nismo bili zajedno nisam. Iako sam znao da je to samo jedno romantično prijateljstvo, nisam odustajao. Pisao sam dnevnik i pjesme i živio svoju tugu 24 sata dnevno. Odlazio bih, subotom vraćao se četvrtkom, s roditeljima sam sve manje komunicirao… Ulazio sam u depresije i apatije, a on se prema meni ponašao kao prema otiraču za noge. Nikada s njim nisam spavao, idealizirao sam ga i volio.
 
Nakon što sam se prvi put vratio iz Dubrovnika dočekali su me on i sestra od rodice nakon što sam napisao pismo u kojem mu objašnjavam kraj.
Kada su pale riječi da su njih dvoje prohodali … srce me zaboljelo, a iduće četiri godine skupljao sam komadiće. Neutješan, do pakla i nazad. Sad mogu reći - da nije bilo ove rodice s početka priče ne znam kako bi to sve završilo.
Od tog dana pa nadalje moj svijet je bila čašica. Postao sam alkoholičar preko noći. Ujutro započinjao dan s orahovcem, a završavao s vinom. Vikendi su bili oblokativ. Počeli su problemi s roditeljima.
Roditelji, nakon što sam im priznao sve sa svojih 20-tak godina, kao i svaki roditelji teško su prihvatili saznanje da sam homoseksualac, kao i, pretpostavljam, većina roditelja. Ne znam odakle sam dobio snagu, ali ja sam odlučio reći prihvaćajući posljedice izrečenog ma kakve one bile.

Počela je moja borba za opstanak.
I dalje sam živio i radio s njima, ali su tenzije bile izražene.
Želio sam objasniti kako se osjećam - kao čardak, ni na nebu ni na zemlji, kako sam bezuspješno zaljubljen. Sjećam se, jedne večeri sam se vratio kući i našao zaključanu kuću.
Mama je otvorila vrata i rekla da ne mogu ući i da idem pederima s kojima sam do sad bio i da se nada kako će me netko pretući! Doma se nisam pojavio dva dana. Prespavao sam kod rodice. Planirao odlazak i osjećao kako umirem od tuge jer su mi majčine riječi odzvanjale u glavi kao gromovi.
Bez obzira na situaciju vratio sam se doma. Dugo smo razgovarali i plakali, a ja sam pristao otići u psihologa (jer sam smatrao da  je to tada bilo najbolje rješenje).
Profesor Robert Žarković je nakon rodice druga osoba u mom životu koja je konkretno utjecala na mene a i na moje roditelje, jer upravo uz pomoć njega ja sam ponovo skrpao moj život. Na žalost njega više nema i ovim spomenom želim mu se zahvaliti za sve riječi koje mi je uputio. Roditelji su mi također, rekao sam, bili na seansama. Situacija se popravila koliko toliko…

Osnažen i potvrđen kako ispravno razmišljam nastavio sam intenzivno živjeti, i sad, kad pogledam iz distance, shvatio sam kako u gradu nisam nikad imao problem. Širio se broj ljudi koji su znali, a ja sam disao punim plućima.
Nakon što je motor naletio na mene, shvatio sam kako je život kratak, obećavši sebi da si neću uskratiti život zbog nikoga. Koštalo me to jedno vrijeme i određenog društva s kojim sam izlazio, jer su me i oni smatrali «preotvorenim» .
Počeo sam se družiti s lezbijkama i gejevima. Sjećam se kako smo organizirali druženje za gej i lezbo ekipu na području nase županije. Bilo je oko 50-tak ljudi na tom partiju, a ja sam tu noć upoznao osobu s kojim sam proveo zajedno idućih godinu i pol dana.
Na žalost, nikad više nisam uspio uspostaviti vezu. Uglavom su to romantična prijateljstva.
S roditeljima se sada dobro slažem. Živim i radim i dalje u istom gradu na istom mjestu. Uključio sam se u rad u Drugom koraku jer sam u sebi oduvijek nosio poziv prema aktivnom radu.
Nadam se da će i ova priča nekog potaknuti na razmišljanje o bezuvjetnoj ljubavi, praštanju, i zajedničkom suživotu.

Podijelite

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to StumbleuponSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn