Svako je društvo slobodno, napredno i zadovoljno onoliko koliko je slobodan, zadovoljan i sretan svaki pojedinac. Također, činjenica je da je obitelj temelj svakoga društva a bez sretne i zdrave obitelji u kojoj vladaju kvalitetni i humani odnosi, nema ni sretnoga i naprednog društva.

0 1 1 1 1 1 Rating 0.00 (0 Votes)
Homoseksualnost kao takva

U posebnom izdanju časopisa Family Therapy Networker iz 1991. godine, postavljeno je sledeće pitanje: «homoseksualno orijentisani muškarci i žene izašli su na svjetlo dana... jesu li terapeuti još uvjek u mraku?» (Markowitz, 1991.)

Homoseksualnost sama po sebi nije poremećaj prosudbe, stabilnosti, pouzdanosti  ili općih društvenih i profesionalnih sposobnosti, te je pozvalo sve djelatnike u području mentalnog zdravlja da budu predvodnici u uklanjanju biljega mentalne bolesti koji se dugo vremena povezivao sa ženskom i muškom homoseksualnom orijentacijom

(CLGC, Odbor za prebleme ženskih i muških homoseksualnih osoba, 1986., Morin i Rothblum 1991.) Prije nego što se službeno zauzelo takav stav, polazilo se od pretpostavke da je samo reproduktivna spolnost normalna u psihološkom smislu. Smatralo se da ženska i muška homoseksualna orijentacija predstavljaju ishod poremećaja ili patološkog zastoja u razvoju. Do promjena ove zastarjele dijagnostičke nomenklature nije došlo tek tako.

Intenzivno razdoblje političkog aktivizma i zastupanja ljudskih prava homoseksualnih osoba, te aktivno lobiranje djelatnika iz područja mentalnog zdravlja koji i sami pripadaju tim skupinama, dovelo je 1973. godine do uklanjanja homoseksualnosti iz Dijagnostičkog i statističkog priručnika mentalnih poremećaja (DSM) Američkog psihijatrijskog udruženja (Haldeman, 1991.) Udruženje homoseksualnih psihologa (AGP) osnovano je u kolovozu 1973. godine, kao prvi organizirani lobistički napor psihologa homoseksualne orijentacije unutar Američkog udruženja psihologa (Giusti i Katz, 1992.) Uz podršku Društva za psihološko proučavanje društvenih problema, Psihologa za društvenu akciju i u Udruženja za žene z psihologiji, ovo je Udruženje razradilo niz ciljeva koje u listopadu 1975. godine usvojio Odbor za društvenu i etičku odgovornost u psihologiji Američkog udruženja psihologa.

Odbor je preporučio osnivanje radne grupe (polovica članova sastojala se od članova Udruženja homoseksualnih psihologa) sa zadatkom istraživanja položaja žena i muškaraca psihologa homoseksualne orijentacije u Američkom udruženja psihologa. Ta je radna skupina postala prva službeno potvrđena i financirana grupa ljudi homoseksualne orijentacije unutar jedne velike i važne profesionalne organizacije (Giusti i Katz, 1992.)
Radna je grupa, između ostalog, preporučila osnivanje stalnog odbora unutar Odbora za društvenu i etičku odgovornost Američkog udruženja psihologa, koji bi bio službeni dio uprave Američkog udruženja psihologa. Funkcija odbora jest zastupanje problema homoseksualnih osoba unutar Američkog udruženja psihologa, te nastavak rada koji je započela radna skupina. Odobren godine 1980., Odbor za pitanja žena i muškaraca homoseksualne orijenracije (CLGC), bio je instrument u razvoju službenih stavova Udruženja o pitanjima homoseksualnih osoba i u uspostavljanju standarda za otklanjanje heteroseksističke predrasude u psihološkom znanstvenom i praktičnom radu s osobama homoseksualne orijetnacije.

Od godine 1990., Odbor djeluje pod pokroviteljstvom Odbora za psihologiju u javnom interesu. Godine 1984., vijeće zastupnika glasovanjem se izjasnilo za osnivanje formalnog odjela, Odjela 44, unutar Američkog udruženja psihologa, koji se trebao baviti psihološkim proučavanjem problema homoseksualnih osoba, a nazvan je Društvom za psihologijsko proučavanje problema žena i muškaraca homoseksualne orijentacije (SPSLGI).

Danas, devetnaest godina nakon uvođenja promjena službenog stava Američkog udruženja psihologa o muškoj i ženskoj homoseksualnoj orijentaciji, homoseksualne su osobe – nekad tiha manjina – uočljiviji među onima koji traže profesionalne usluge psihologa.

Iako su u dijagnostičkoj nomenklaturi nastupile velike promjene u smislu depatologizacije homoseksualnih orijentacija, klinička praksa, znanstveni rad i edukacija i nadalje djeluje s pozicija negativnih stavova i neobaviještenosti o homoseksualnim osobama, njihvoim životnim stilovima i brigama, te njihovim kliničkim potrebama (Garnets & Kimmel, 1991., Markowitz 1991.)
Godine 1986., radna je grupa CLGC-a provela ispitivanja predrasuda u radu s homoseksualnim osobama. Ispitivanjem su obuhvaćena 2544 psihologa, a pitanja su bila formulirana tako da omoguće slobodu u odgovaranju sa svrhom razotkrivanja glavnih problema osjetljive prakse koja je opterećena predrasudama. Rezultati ispitivanja navode na zaključak da postoji širok raspon varijacija u stupnju, u kojem se psiholozi pridržavaju standarda prakse bez predrasuda s klijentima homoseksualne orijentacije (Garnets, Hancock, Cochran, Goodchilds & Peplau, 1991.). Podaci dobiveni u ovom ispitivanju pokazuju da praksa nije u skladu sa službenim stavovima Američkog udruženja psihologa, te da se još mnogo toga treba učiniti na polju edukacije psihologa o spolnoj orijentaciji (Garnets i dr., 1991.). Predstavljajući ovo izdanje, Društvo za psihologijsko proučavanje problema homoseksualnih osoba (SPSLGI) nada se da je učinjen još jedan korak u ovom sporom procesu.

Demografija
Teško je točno odrediti populaciju muškaraca i žena homoseksualne orijentacije. Procjene se kreću od 4% do 17% (Gonsiorek & Weinrich, 1991.), što zavisi o tome, koje se metode prikupljanja podataka i koji izvori uzimaju u obzir. Za razliku od rasnih i etničkih manjina ili skupina koje se mogu identificirati po izvana vidljivim osobinama, homoseksualne se osobe obično identificiraju prema vlastitim izjavama. Prema tome, ljude se smatra homoseksualnima ukoliko tako definiraju sami sebe. Malo je objektivnih mjerila uz pomoć kojih bi se stvarno stanje moglo pouzdano odrediti (Gonsiorek & Weinrich, 1991.) Golden, raspravlja o problematičnim aspektima promatranja seksualne orijentacije fenomena s mnogo komponenata.

Za potrebe ove rasprave pojedince smatramo homoseksualnima, ukoliko je njihova osjećanja i erotska privlačnost usmjerena na osobe istog spola (Garnets & Kimmel, 1991., Gonsiorek & Weinrich, 1991.). Biseksualnima se smatraju osobe čija je osjećajna i erotska privlačnost usmjerena i na muškarce i na žene. Heteroseksualne su one osobe, čija je osjećajna erotska privlačnost usmejerena na osobe suprotnog spola. Iako su – s ciljem jasnoće – postavljene razlike između ovih skupina, ljudska spolnost postoji kao kontinuum; u većine ljudi radi se o međudjelovanju bioloških, kulturiloških, povijesnih i psihosocijalnih utjecaja (Garnets & Kimmel, 1991.).

Homoseksualne se osobe često smatra pripadnicima nekakve monolitne zajednice. Na taj se način zamagljuje čitav raspon različitosti u skupini koja nadilazi sve kulturne, rasne, gospodarske, društvene, dobne i druge granice. Brown (1989.) sugerira da nema jedinstvene homoseksualne realnosti, već da postoji mnogostruka realnost.

Budući da se žene i muškarci homoseksualne orijentacije me može jednostavno identificirati na temelju njihovih izvana vidljivih karakteristika, njih se obično smatra heteroseksualnima, a tako ih se i tretira. Ta činjenica prisiljava muškarce i žene homoseksualne orijentacije da donose svjesne odluke o tome je li mudro rutinski razotkrivati vlastitu seksualnu orijentaciju. Posljedica toga je, međutim, još jedna činjenica: često se pretpostavlja da su muškarci i žene koji ne odražavaju u potpunosti stereotipe muških i ženskih spolnih uloga, izgleda i načina ponašanja, homoseksualni, u slučajevima kad oni to nisu. Sukladno tome, mnogi su skloni pretpostavci da je usklađenost sa stereotipom spolne uloge automatski dokaz heteroseksualnosti. Vrijedi i obrnuto: neusklađenost sa stereotipima interpretira se kao dokaz homoseksualnosti. Veliki broj homoseksualnih osoba doista nije u skladu sa stereotipima spolnih uloga. Međutim, činjenica je da ima i mnogo homoseksualnih osoba koje su usklađene sa stereotipima. Uostalom, isto vrijedi i za heteroseksualne osobe. Sklonost spomenutim pretpostavkama i djelomično odražava potcjenjujući i iskrivljen stav da su osobe homoseksualnih sklonosti defektne, manje privlačne, da nisu «pravi muškarci ili žene, odnosno da ne žele pripadati svom vlastitiom spolu. Rothblum daje pregled nekih negativnih stereotipa koji se tiču izgleda i koje mnoge heteroseksualne osobe zastupaju kad je riječ o ženama homoseksualne orijentacije. Između ostalog, ovdje nalazimo i uvjrenje o neprivlačnosti tih žena. Kite na sličan način raspravlja o percepciji da je podudarnost sa stereotipima spolnih uloga povezana sa spolnom orijentacijom i percepcijom homoseksualnih osoba.

Relativno neisticanje homoseksualnih muškaraca i žena omogućava im da ostanu «prikriveni» kao heteroseksualne osobe. I «prikrivanje» i «isticanje» imaju različite negativne i pozitivne posljedice. Rothblum raspravlja o implikacijama «prikrivanja» za homoseksualne žene kojima je potreban nekakav način međusobne identifikacije. «Prikrivanje» i «isticanje» prate različiti tipovi i stupnjevi psiholoških zahtjeva, te stres koji je posljedica tih zahtjeva. Homoseksualni muškarci i žene ostaju «prikriveni» ukoliko ni na koji način ne dovode i pitanje pretpostavku da su heteroseksualni, odnosno ukoliko ne dovode u pitanje pretpostavku da su heteroseksualno, odnosno ukoliko aktivno prikrivaju svoju seksualnu orijentaciju. Prikrivanje ženske ili muške homoseksualnosti nazaiva se «ostankom u sjeni».

«Prikrivanje» može biti i adaptivna strategija samoodržanja, ako se u toj funkciji primijenjuje. U povijesti su tu strategiju – kao adaptivni način preživljavanja – primjenjivale ugrožene rasne manjine, a posebno je bila djelotvorna kada je trebalo nešto izbjeći, pobjeći od neke prijetnje ili nešto steći, dobiti uslugu ili posao koji bi inače radi diskriminacije ostao nedostupan (Greene, 1992.). Međutim, kad je u funkciji dugoročnog opstanka, ova strategija onemogućuje spontanost neophodnu za autentične odnose s drugima. Uz stalni pritisak nužnog prikrivanja dijelova vlastite osobnosti, živi se u trajnom strahu od razotkrivanja (Greene, 1992.). Kada je «prikrivanje» posljedica uvjerenja je homoseksualnost odraz inferiornosti ili patologije, radi se o internaliziranoj homofobiji. Homoseksualne osobe koje se «prikrivaju», posebno u slučajevima kada je opasno «isticati se», suočene su sa stresnim utjecajima koji otvaraju rizike za negativne psihološke ishode.

Što se tiče zakona, oni ne samo da ostavljaju homoseksualne osobe nezaštićenima (budući da ne postoje zakoni koji bi zabranjivali diskriminaciju temeljenu na grupnoj pripadnosti) već postoje i neki propisi koji zapravo ohrabruju diskriminaciju u odnosu na ove osobe (kao primjer vojni propisi). Biseksualne su osobe često na meti neprijateljstva homoseksualnih i heteroseksualnih osoba. Pripadnici homoseksualne zajednice ih naime doživljavaju kao ljude koji su zapravo homoseksualni, ali to prikrivaju ili niječu, ne bi li na taj način izbjegli stigmatiziranje (Garnets & Kimmel, 1991.). Isto tako, heteroseksualne ih osobe mogu smatrati manje normalnima ili inferiornima (Garnets & Kimmel, 1991.). Golden analitira mnoge povijesne tenzije u feminističkoj zajednici u odnosu na seksualnu orijentaciju, kao i čest zahtjev da se odabirom određene identifikacije iskaže lojalnost.

Iako je zanimanje za «uzrok» muške i ženske homoseksualne orijentacije uvijek bilo veliko, temeljnog razumijevanja porijekla bilo koje seksualne orijentacije zapravo nema. Vjerojatno postoji više odrednica (Garnets & Kimmel, 1991.). Izgleda da se seksualna orijentacija definira u adolescentskom razdoblju – obično prije nego što počne seksualna aktivnost – a prethodi joj subjektivna svijest o privlačnosti istog spola (Bell, Weinberg & Hammersmith, 1981,; Garnets & Kimmel, 1991.; Gonsiorek & Weinrich, 1991.). Čini se da je seksualna orijentacija u nekih ljudi stabilna karakteristika tijekom cijelog života; u drugih je stečena nakon nekog duljeg iskustva s drugom osobom u odrasloj dobi. Money (1998.) naziva ovu drugu mogućnost posljedičnom biseksualnošću (Garnets & Kimmel, 1991.).

Prije nego što je došlo do promjena u dijagnostičkoj nomenklaturi, veći dio psihoterapije s homoseksualnim klijentima bio je usmjeren ka promjeni njihove seksualne orijentacije zbog pretpostavke da je heteroseksualnost psihološka norma i da ona predstavlja ono što je poželjno. Čak i nakon uklanjanja homoseksualnosti iz DSM-a 1973. godine, sam je pojam zamijenjen dijagnozom ego-distonične homoseksualnosti. Homoseksualnost je ostala dijelom sustava dijagnostičke klasifikacije nazvanog Međunarodna klasifikacija bolesti (ICD). Tek 1988. godine, dijagnoza ego-distonične homoseksualnosti konačno je izostavljena iz DSM-a (Haldeman, 1991.). Uprkos postignutim, još se i danas – pod nazivom «konverzivne terapije» - ulažu naposri s ciljem promjene seksualne orijentacije homoseksualnih klijenata (Haldeman, 1991.). Uvjerljivi empirijski dokazi, koji bi potkrijepili pretpostavku da se terapije s ciljem promjene seksualne orijentacije uspješne, ne postoji. Postavlja se ozbiljno pitanje, je li uopće  moguće postići tako nešto, a da se istovremeno izravno ne nameće i jasno izražava heteroseksistička predrasuda. Takva praksa stoga pod ozbiljnim etičkim upitnikom, a istraživanja i izvještaji o pothvatima te vrste obično su opterećena metodološkim problemima.

U komentaru Američkog udruženja psihologa o konverzivnim terapijama stoji izjava: «Ovi nalazi upućuju na zaključak da napori s ciljem «popravljanja» homoseksualaca nisu ništa drugo nego društvena predrasuda preodjevena u haljine psihologije» (Welch citiran u Haldeman, 1991., str. 160).

Sažetak
Današnji praktičari suočeni su s obitelji u krizi, nakon što adolescent objavi da je homoseksualno orijentiran, ili s adolescentom koji je u dvojbi, treba li to objaviti i kome. Slično se dešava i kad savjet zatraži supruga ili suprug, koji je odlučio napustiti svoj heteroseksualni brak i učiniti iskorak. Može se desiti da se u terapiji javi i zbunjen i ljutit heteroseksualni partner.

Danas se suočavamo s problemom miješane obitelji u kojoj se javljaju nepoznati problemi. Osim rješavanja pitanja skrbi za dijete i problema bračnog sukoba među roditeljima, kako u javnoj ustanovi tako i u privatnoj praksi, praktičar će često biti zamoljen da radi s djetetom ili djecom koja se moraju nositi s do sada nepoznatim aspektom života svojih roditelja i naglo nastalom zbrkom i razdorom u obitelji. Budući da homoseksualno orijentirane osobe sve više aktivno vode vlastiti stil života i odlučuje se na zasnivanje obitelji, javljaju se terapeutima za pomoć u zauzimanju stavova obitelji, javljaju se terapeutima za pomoć u zauzimanju stavova u svojim odnosima i u donošenju odluka o djeci i kako ih podizati na netradicionalne načine. U tim je okolnostima nužno da je terapeuti budu svjesni realnog opsega predrasuda i diskriminacije u odnosu na homoseksualne roditelje, posebno tijekom sudskih procedura oko skrbi.

Beverly Greene, Gregory M. Herek
"Psihologija ženske i muške homoseksualnosti", 1999.

Podijelite

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to StumbleuponSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn