Svako je društvo slobodno, napredno i zadovoljno onoliko koliko je slobodan, zadovoljan i sretan svaki pojedinac. Također, činjenica je da je obitelj temelj svakoga društva a bez sretne i zdrave obitelji u kojoj vladaju kvalitetni i humani odnosi, nema ni sretnoga i naprednog društva.

0 1 1 1 1 1 Rating 0.00 (0 Votes)
Aleksandar Štulhofer
... Davoru i njegovim roditeljima

Prema nedavnim istraživanjima, između 50 i 65 posto hrvatskog pučanstva smatra homoseksualnost neprihvatljivim spolnim ponašanjem. Homoseksualne su osobe, kao što se najčešće može čuti, "poremećene", "perverzne", "bolesne" ili barem "neprirodnih sklonosti". Ne treba stoga imati mnogo mašte da bi se došlo do zaključka kako je ženama i muškarcima čije su spolne preferencije različite od onih koje njeguje većina, život bitno teži.
Postojeće društvene predrasude rezultiraju ili seksualnom diskriminacijom ili specifičnom autocenzurom, odnosno pokušajima homoseksualnih osoba da vlastitu različitost sakriju od okoline i tako izbjegnu osude. Imajući u vidu da je spolnost ključan dio našeg identiteta, važan element samoprocjene i samopouzdanja, takvo je prikrivanje mučna svakidašnja drama.

Ljubav je za neke "ilegalna" djelatnost. Ako vam se rečeno čini pretjeranim, pokušajte zamisliti obrnutu situaciju. Zamislite zajednicu u kojoj se intimni kontakti između muškarca i žene smatraju neprirodnim. U takvoj se okolini dvoje koje se drži za ruke u nekom bistrou ili grli jedno drugo na izlasku iz restorana izlaže nizu neugodnosti. Od ismijavanja i vrijeđanja do fizičkog maltretiranja; od distanciranja bliskih prijatelja do otkaza. U stvarnosti, premda homoseksualne osobe imaju potpuno jednaku potrebu za vezivanjem kao i heteroseksualne osobe, nepisana im društvena pravila to osporavaju u svim javnim prigodama. Psihički najbolnija potvrda tog pritiska okoline jest mučan, višegodišnji proces "izlaženja iz tišine" (coming out of the closet) kojim homoseksualna osoba – nakon upornih pokušaja da bude kao ostali – priznaje svojoj okolini vlastitu seksualnu različitost. Oni najnesretniji to nikada ne uspiju učiniti.
Ima li ta diskriminacija opravdanja? Možda se doista društvo mora zaštititi od "neprirodnog"? Možda je riječ o lošem utjecaju na mlade? Možda bi tolerantniji stav doveo do širenja homoseksualnosti? Na našu sramotu, ništa od toga nije točno.

Prvo, u svakom je modernom društvu neusporedivo veći broj heteroseksualnih osoba bez djece, no homoseksualnih. Nikome, dakako ne pada na pamet vrijeđati ili progoniti ljude koji ili ne mogu ili ne žele imati djecu.

Drugo, niz psiholoških istraživanja ukazuje kako nema razlika ni u društvenoj prilagođenosti ni u osobinama ličnosti između homoseksualnih i heteroseksualnih osoba. Ti su nalazi 1973. godine doveli do odluke kojom je Američka psihijatrijska udruga skinula homoseksualnost s popisa psihičkih poremećaja.

Treće, suprotno uobičajenom mitu, među homoseksualnim je osobama (proporcionalno gledajući) mnogo manje onih koji seksualno zlostavljaju djecu nego među heteroseksualnim.

Naposljetku, sve je više znanstvenih indicija da bi homoseksualnost mogla biti biološki uvjetovana5, to jest nasljedna. U prilog tome govore dvije dobro poznate činjenice: homoseksualne osobe postaju svjesne svoje različitosti u vrlo ranoj dobi, a pokušaji liječenja, bez obzira na metodu, u pravilu završavaju neuspjehom. Homoseksualnost nije posljedica slobodnog izbora.

{adselite} Homofobija, definirana kao strah i nelagoda koju okolina osjeća spram homoseksualnih osoba i proizlazeća diskriminacija imaju društveno-povijesnu i psihologijsku dimenziju. Kada je o prvoj dimenziji riječ, proskribiranje homoseksualnosti vezano je uz srednji vijek i religijski imperativ plodnosti. Taj je naglasak – u Evropi pretvoren u doktrinu – sociokulturna posljedica demografskih tegoba izazvanih visokom stopom smrtnosti djece i cikličnim smrtonosnim epidemijama. Tek će tijekom druge polovine 19. stoljeća religijski model ("homoseksualnost je grijeh") biti zamijenjen modernijim, medicinskim modelom. Prema toj novoj koncepciji, homoseksualnost je ozbiljan poremećaj, psihička bolest koju valja liječiti svim dostupnim sredstvima – uključujući i elektrošokove. Sredinom pedesetih godina ovog stoljeća ta će psihijatrijska stigma biti dovedena u pitanje, a nešto kasnije i potpuno diskreditirana naporima brojnih terapeuta, istraživača (među ostalima i znamenitog Alfreda Kinseya), aktivista i drugih. Krajem 60-tih godina otpočinju procesi demedikalizacije i dekriminalizacije homoseksualnosti.

Druga, psihološka dimenzija homofobije temelji se na tzv. riziku različitosti. Jednostavno rečeno, sve što nam je strano ili drukčije od onog dobro poznatog, potencijalna je prijetnja. Iz te, skoro banalne, činjenice proizlazi da je neznanje temelj nerazumijevanja, a ovo pak podloga društvenim predrasudama, netoleranciji i diskriminaciji. I doista, poznavanje mijenja stav ili odnos prema nečemu. Za one koji među poznanike i prijatelje ubrajaju i osobe drukčije seksualne orijentacije, homoseksualnost je izgubila prijeteći i odbojni privid. Nakon što je rizika različitosti nestalo, spremno prihvaćamo da svatko ima pravo tražiti sreću na svoj način.

Suočavanje s homoseksualnošću jedna je od najdramatičnijih strana emotivne dinamike odnosa roditelj – dijete. Djetetov izlazak iz šutnje, priznanje, predstavlja golem šok za roditelje. Paralizirajuću nevjericu ubrzo zamjenjuju odbijanje i bijes (odricanje vlastitog djeteta), samooptuživanje i grižnja savjesti ("negdje smo morali pogriješiti u odgoju"), ignoriranje ili distanciranje, pokušaji liječenja, sram i strah od reakcija okoline. No, bez obzira na njihov početni intezitet, negativni osjećaji nestaju uloži li se napor razumijevanja. Naravno, nije nimalo lako pomiriti se s činjenicom da u kući neće biti unuka. Nije lako ne osvrtati se na porugu ili pak sažaljenje okoline. Nije lako izgubiti neke prijatelje ili ne naći podršku u njima. Naposljetku, nije nimalo lako suočiti se s vlastitim predrasudama i priznati vlastito neznanje i netoleranciju. Ipak, inicijalno udaljavanje ili čak potpuni prekid veze između roditelja i djece napor razumijevanja postupno pretvara u često potpuniji i iskreniji odnos no što je postojao prije.

Sažeto iskazano, roditelji homoseksualne djece u pravilu prolaze kroz tri ili četiri faze:

  1. Inicijalna faza; šok i nevjerica prve su reakcije na priznanje;
  2. Gubitništvo; pojavljuje se povrijeđenost, bol, samooptuživanje (i međusobno optuživanje roditelja) te, nerijetko, distanciranje od homoseksualnog djeteta;
  3. Prekretnica; ovdje su moguća dva smjera – ili početak razumijevanja i postupnog prihvaćanja ili pak nastavak odvajanja i sve veće međusobno distanciranje roditelja i djeteta;
  4. Angažman; napor razumijevanja vremenom dovodi do potpunog prihvaćanja djetetove različitosti, što rezultira spoznajom da pravi problem nije u djetetu, već u načinu na koji ga društvo tretira. Neki roditelji na tu spoznaju reagiraju aktivno, nastojeći promijeniti stav okoline.

Posljednja, četvrta faza – premda naizgled posve okrenuta okolini, tj. zaokupljena društvenim kontekstom – igra važnu ulogu u emotivnoj dinamici odnosa roditelj – dijete. Kroz vlastiti angažman, spremnost da se izađe iz roditeljske tišine i "prizna" da se može biti ponosan na dijete kojem se okolina izruguje ili pripisuje poremećenost, roditelji iskazuju ono što se u svakodnevnom obiteljskom životu često podrazumijeva, ali rijetko izrijekom potvrđuje garanciju neupitne ljubavi.

prof. dr. Aleksandar Štulhofer

iz predgovora knjizi "Više od prihvaćanja" (Carolyn Welch Griffin, Marian J. Wirth, Arthur G. Wirth; Biblioteka Publikum; Zagreb; 1997.)

Podijelite

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to StumbleuponSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn