Svako je društvo slobodno, napredno i zadovoljno onoliko koliko je slobodan, zadovoljan i sretan svaki pojedinac. Također, činjenica je da je obitelj temelj svakoga društva a bez sretne i zdrave obitelji u kojoj vladaju kvalitetni i humani odnosi, nema ni sretnoga i naprednog društva.

0 1 1 1 1 1 Rating 0.00 (0 Votes)

Muška i ženska homo-seksualnost, kao jedna od seksualnih orijentacija, definira se kao emocionalna, seksualna, fizička, romantična, duhovna sklonost i privlačnost prema osobama istog spola. Drugim riječima, poticaji na koje osoba erotski odgovara dolaze od osoba istog spola. Ženska homoseksualnost poznata je još i pod nazivom lezbijstvo.

Uzroci homoseksualnosti
Velicina homoseksualne populacije
Homofobija i heteroseksizam
Drustveni odnos prema homoseksualnosti
Adolescencija i homoseksualnost
Proces "izlaska iz sjene"
Homoseksualnost i roditeljstvo
Homoseksualnost i AIDS
Borba za prava homoseksualaca

Seksualna orijentacija je jedna od komponenti identiteta osobe a odnosi se na emocionalnu, seksualnu, romantičnu privlačnost prema drugoj osobi. Kod većine ljudi seksualna orijentacija se formira u vrlo ranoj životnoj dobi i pojavljuje se bez postojanja bilo kakvog prethodnog seksualnog iskustva. Seksualna orijentacija dio je seksualnog identiteta osobe i razlikuje se od seksualnog ponašanja zato što se odnosi na osjećaje i koncept sebstva. Osobe mogu, ali i ne moraju, izražavati vlastitu seksualnu orijentaciju u svom seksualnom ponašanju. Brojne su teorije koje nastoje objasniti uzroke seksualne orijentacije ali većina ih se slaže u tome da je seksualna orijentacija najvjerojatnije rezultat interakcije različitih faktora (kognitivnih, bioloških, faktora okoline, itd.). Neke osobe se mogu identificirati kao homoseksualne bez ikakvog prethodnog seksualnog iskustva dok se druge osobe koje su imale seksualno iskustvo s osobom istog spola ne moraju smatrati homoseksualcima / lezbijkama. Izbor postoji samo u domeni seksualnog ponašanja gdje možemo odabrati da li ćemo se (ili ne) ponašati u skladu sa vlastitom seksualnom orijentacijom. Ako seksualnu orijentaciju promatramo kroz seksualno ponašanje onda ona može poprimiti oblik kontinuuma gdje jedan kraj čini heteroseksualno ponašanje a drugi kraj homoseksualno ponašanje (npr. Kinsey-jeva skala). To bi značilo da neke osobe tokom života mogu osjećati različit stupanj privlačnosti (ili samo posjedovati fantazije ili druge psihološke reakcije koje ne moraju voditi do seksualnog kontakta) prema osobama istog/suprotnog ili oba spola pa se mogu ponašati homoseksualno, heteroseksualno i/ili biseksualno.
 
Uzroci homoseksualnosti
 
Početna pitanja o uzroku homoseksualnosti vežu se uz razvoj znanstvenih disciplina. Ljudi su se kroz povijest više bavili odnosom prema homoseksualnosti, nego uzrokom. Homoseksualnost se je rjeđe tolerirala, a u pravilu je bila obilježena kao devijacija, grijeh ili bolest. Ukoliko homoseksualnost jest bolest, logično je bilo za pretpostaviti da svaka bolest ima svoj uzrok. Ta pretpostavka 19. stoljeća, bila je glavna motivacija za traženje uzroka homoseksualnosti.

Psihoanaliza je bila prva škola mišljenja koja se je sustavnije bavila uzrocima homoseksualnosti. Sam Sigmund Freud brzo je shvatio da nema smisla govoriti o prevenciji homoseksualnosti, odnosno o "izlječenju", ali je vjerovao kako homoseksualnost ima svoj uzrok povezan s ranim fazama života, odnosno sa traumatskim događajima u djetinjstvu. Kasniji razvoj psihoanalitičkih, ali i drugih psiholoških teorija interpretirao je homoseksualnost kao bolest koja nije urođena već je posljedica nekog poremećaja u razvoju osobe. Metode liječenja bile su različite, ali redovno iz psihijatrijske prakse i gotovo s nikakvim rezultatima. Ukoliko nije pomogao psihoanalitički tretman pribjegavalo se i elektrošokovima. Ne smijemo zaboraviti niti čitav niz tzv. alternativnih pokušaja liječenja koja su graničila s magijom i pukim praznovjerjem. Bez obzira na sve, niti uzrok, niti lijek nisu pronađeni. 1973. godine Američko psihijatrijsko društvo uklanja homoseksualnost s liste mentalnih bolesti i rasprave o uzroku prelaze u biološko-medicinske teorije.

Istraživanja provedena na tom području pokazala su neke biološke utjecaje na seksualnu orijentaciju. Najčešće se spominju prenatalni hormonalni poremećaji (npr. zbog stresa majke u trudnoći) koji se dešavaju prilikom razvoja embrija i mogu dovesti do nekih promjena u organizaciji mozga.

1991. godine Dr. LeVay otkrio je značajnu razliku u veličini INAH3 jezgri dijela hipotalamusa. Naime, navedena jezgra kod homoseksualnih muškaraca je manja nego kod onih heteroseksualne orijentacije. To je bila prva otkrivena biološka razlika između heteroseksualnih i homoseksualnih osoba, ali ona ništa ne govori o mogućem uzroku.

U isto vrijeme pojavila se i teorija o genetski predodređenoj homoseksualnosti. Preko novinskih oglasa pozivali su se homoseksualci koji imaju jednojajčanog ili dvojajčanog brata blizanca da sudjeluju u istraživanju. Željelo se ustanoviti, ukoliko je jedan od braće homoseksualac, kolika je vjerojatnost da je i drugi brat homoseksualac. Pokazalo se da je u 50% parova jednojajčanih blizanaca, od kojih je jedan brat homoseksualac, i drugi brat iste seksualne orijentacije. Postotak kod dvojajčanih blizanaca je 24%. Ovo istraživanje jednako tako naglašava kako navedene brojke nisu ključan dokaz o genetski predodređenoj homoseksualnosti budući da braća blizanci odrastaju u identičnoj sredini, pa ukoliko postoji utjecaj sredine na seksualnu orijentaciju, on je bio vrlo sličan kod oba brata i mogao je imati podjednak utjecaj na seksualnu orijentaciju svakog od njih. Pogledom na genetsku sliku X kromosoma 1993. godine ustanovljeno je da 33 od 40 parova jednojajčanih blizanaca homoseksualaca ima specifičnu genetsku sliku, koja se razlikuje od heteroseksualnih jednojajčanih blizanaca. Po prvi puta počelo se je pričati o tzv. "gay genu" čije bi otkriće dokazalo isključivo biološki uzrok homoseksualnosti. Kasniji eksperimenti dali su drugačije rezultate tako da je potraga za "gay genom" još uvijek aktualna. Čini se da biologija doista igra važnu ulogu u određivanju seksualne orijentacije, no ne isključivu. Moguće je, također, da sve homoseksualne osobe nisu takvima postale na isti način, odnosno da je biološki mehanizam prisutan samo kod nekih. U sadašnjem trenutku, znanost još uvijek nema konačni odgovor.

Paralelno s razvojem bioloških teorija razvijale su se i društvene teorije. Jedne traže uzrok homoseksualnosti u utjecaju okoline, ali ne nužno iz najranije faze djetinjstva. Druge tzv. rodne ili queer teorije ne bave se razumijevanjem uzroka (jer vjeruju da je to pogrešno postavljeno pitanje) već ih zanima društvena percepcija i konstrukcija homoseksualnosti. One prvenstveno govore o utjecaju zadanih društvenih normi na razumijevanje seksualne orijentacije i o problemima prihvaćanja različitosti. Upozoravaju kako je heteroseksualno ponašanje društveno zadana norma ponašanja prema kojoj se određuje što je normalno a što nije. Pravi se razlika između spola - koji nam je biološki zadan, i roda - koji je određen općeprihvaćenim pravilima i vrijednostima koje nameće društvo. I dok je spol fiksiran rođenjem, rod je fluidna kategorija koja se može mijenjati, pa tako niti seksualni identitet nije fiksan, nego pomičan.

Odgovor na pitanje da li se ljudi rađaju ili postaju homoseksualci zasigurno ne smije imati za cilj pravovremeno sprječavanje ili "izlječenje" homoseksualnosti. No čak i danas provode se različite terapije kojima se nastoji promijeniti homoseksualna seksualna orijentacija. Velika većina homoseksualaca, kada bi mogli, nikako ne bi željeli postati heteroseksualci i obrnuto.

Koliko je danas poznato, mogući uzrok homoseksualnosti je kompleksna mješavina bioloških i društvenih utjecaja, kao što je najvjerojatnije slučaj i sa heteroseksualnošću. Svaka osoba, bilo da je homoseksualna, biseksualna ili heteroseksualna ima svoju jedinstvenu biologiju i jedinstven doživljaj svijeta oko sebe.

Veličina homoseksualne populacije  
 
Vrlo je teško točno utvrditi veličinu homoseksualne populacije. Objektivna mjerila ne postoje zato što se muškarci i žene homoseksualne orijentacije definiraju takvima na temelju vlastitih izjava. Dakle, osobe se smatraju homoseksualnima ako se takvima identificiraju. Procjenjuje se, da se veličina homoseksualne populacije, kreće negdje između 4% do 17%. Najnovija istraživanja govore da se radi o 1 - 4% populacije, gdje lezbijke čine znatno manji postotak (francuska studija, ANRS, iz 1992. godine, iznosi podatak o 4.1% muškaraca i 2.6% žena koji su imali barem jedno homoseksualno iskustvo u životu; zatim Diamondova studija iz 1993. govori o 5-6% muškaraca i 2-3% žena). Naravno, rezultate ovih studija ne treba uzimati kao apsolutno točne, jer su prisutni mnogi psihosocijalni faktori koji oblikuju i utječu na odgovore ispitanika/ica.

Homofobija i heteroseksizam  

Homofobija označava averziju prema homoseksualnim osobama, njihovom načinu života, kulturi i također podrazumijeva ponašanje bazirano na toj averziji. Ponekad se definira i kao nerealan, iracionalan strah od homoseksualnih osoba. Homofobija je društveni fenomen (ostavit ćemo po strani pitanje da li možda kod homofobičnih osoba postoje neki elementi za kliničko individualno dijagnosticiranje fobije). Kao takva, ona se prenosi i održava negativnim stereotipima, predrasudama, mitovima koje (heteroseksualna) okolina ima prema homoseksualnim osobama. Homofobija dovodi do mržnje, stigmatiziranja, diskriminacije i nasilja spram homoseksualnih osoba. Homofobična društvena okolina otežava osobama homoseksualne orijentacije da razviju vlastiti identitet i slobodno izražavaju svoju seksualnu orijentaciju, istovremeno vršeći pritisak na njih da se silom uklope u heteroseksualni obrazac što uzrokuje stres, traume i ostala negativna iskustva (samo jedan od primjera su razne terapije kojima se nastoji "promijeniti" seksualna orijentacija homoseksualnih osoba).

Pojam homofobije ne odnosi se samo na okolinu i pripadajuće diskriminatorno ponašanje te iste okoline, nego se upotrebljava kako bi se označila i odgovarajuća autodestruktivna pojava kod homoseksualnih osoba (npr. "gađenje prema samom sebi"). U tom slučaju govorimo o internaliziranoj (usvojenoj) homofobiji. Internalizirana homofobija posljedica je odrastanja u homofobičnom heteroseksualnom društvu. Mnogi autori smatraju da gotovo svaka homoseksualna osoba tokom svog razvoja i odrastanja usvaja negativne stavove o homoseksualnosti. Internalizirana homofobija definira se kao sklop negativnih stavova i osjećaja prema homoseksualnosti drugih osoba i prema vlastitoj homoseksualnosti.

Homofobija proizlazi iz neznanja koje vodi u nerazumijevanje, netoleranciju i diskriminaciju. Prema nekim istraživanjima proizlazi da heteroseksualne osobe koje imaju bliske prijatelje i prijateljice homoseksualne orijentacije imaju pozitivnije stavove prema homoseksualnim osobama. Spremnost na preispitivanje vlastitih predrasuda i negativnih stavova zajedno sa točnim informacijama o homoseksualnosti dovest će do smanjivanja homofobije u društvu i izgrađivanja tolerantnije okoline.

Heteroseksizam, pojam analogan rasizmu, seksizmu, označava ideološki sistem koji ignorira, negira i/ili stigmatizira ne-heteroseksualna ponašanja, identitete, odnose. U heteroseksističnoj zajednici homoseksualnost je nevidljiva. Primjeri heteroseksizma su zabrana istospolnih brakova (u nekim zemljama), diskriminacija homoseksualnih osoba pri zaposlenju, itd.
 
Društveni odnos prema homoseksualnosti  

Različita društva u različitim vremenima različito su se odnosila prema homoseksualnosti. Sama riječ homoseksualnost stvorena je u 19. stoljeću kako bi označila osobe koje imaju seksualne želje prema osobama istog spola. Od tada se i razne znanstvene discipline bave homoseksualnošću i slika koju danas imamo o homoseksualnosti uvelike je konstruirana na temelju čitavog niza metoda, praksi, analiza i informacija koje dobivamo od drugih. Vlastita iskustva i poznanstva s homoseksualcima najčešće su izostavljena iz stvaranja osobne slike o homoseksualnosti.

Često se spominje grčka civilizacija kao jedna od rijetkih koja je tolerirala homoseksualnost. Važno je istaknuti kako je među starim Grcima homoseksualnost bila potpuno drugačije shvaćena nego danas. U nekim polisima homoseksualnost je bila tolerirana i doživljavana kao uspostavljanje odnosa između mlađeg i starijeg muškarca. Seksualni užitak bio je muškarcima dostupan u raznim oblicima, pa tako i kroz homoseksualni odnos. Podjela seksualnih praksi nije bila svedena na muško - ženski odnos, već na odnos aktivan - pasivan. Dominantno ponašanje u staroj Grčkoj bilo je heteroseksualno, a homoseksualni odnosi bili su prihvaćeni kao proširen način postizanja seksualnog užitka.

Uz staru Grčku antropolozi su otkrili još nekoliko primjera civilizacija (sjevernoamerička indijanska plemena, plemena na Novoj Gvineji) u kojima su istospolni odnosi, no ne nužno i homoseksualnost kao orijentacija, bili društveno prihvaćeni. Ipak, najviše je primjera izrazito negativnog odnosa društva prema homoseksualnosti.

Proglašenje homoseksualaca bolesnim, devijantnim osobama postala je praksa većine društava. Kroz povijest mnoge zemlje uvele su kaznene zakone prema kojima su mnogobrojni homoseksualci bili kažnjavani, zatvarani, mučeni, spaljivani ili javno stigmatizirani. I danas neke zemlje predviđaju kaznene mjere protiv osoba koje se upuštaju u homoseksualne odnose. Fizičko nasilje nad homoseksualcima ili otpuštanje s posla česte su pojave. Istraživanja pokazuju da su homoseksualci u adolescentnoj dobi tri puta više skloniji samoubojstvu nego njihovi heteroseksualni vršnjaci. Ipak najnovija istraživanja u SAD-u, govore o smanjenju tog trenda.

Snažan utjecaj katoličke crkve koja je kroz povijest zastupala izrazito homofobične stavove svakako je doprinijelo osudi, pa čak i progonu, homoseksualnosti od strane društva. Crkva je homoseksualnost definirala kao grijeh. U samoj Bibliji postoji nekoliko rečenica koje osuđuju homoseksualnost, no homoseksualci vjernici često ističu kako se Evanđelje niti jednom riječju ne dotiče homoseksualnosti. Niti druge religije nisu bile blagonaklone prema homoseksualnosti, ali odnos prema njoj se razlikuje od religije do religije. Tako npr. islam koji drugačije shvaća pojam grijeha od katoličanstva, ne bavi se toliko sankcioniranjem homoseksualnosti. Današnji izrazito homofobični zakoni u nekim islamskim zemljama prije su rezultat protivljenja zapadnoj kulturi nego odraz vjerskih tekstova. Judaizam, temeljeći se na Starom zavjetu koji govori o sodomiji i grijehu, homoseksualnost doživljava kao potpuno neprihvatljiv identitet. Budistički nazor na svijet ne govori o pojmu grijeha, ali se distancira od homoseksualnosti ukoliko ju se, prvenstveno, doživljava kroz homoseksualne odnose koji u sebi sadrže požudu, jer se smatra da to može biti prepreka prosvjetljenju.

Posebno se treba osvrnuti i na nacionalsocijalistički režim A. Hitlera, u čijim je koncentracijskim logorima likvidirano oko pedeset tisuća homoseksualnih osoba (prave brojke se još uvijek utvrđuju). Na mnogima od njih vršeni su i biološko-medicinski eksperimenti. Upravo su događanja u poslijeratnoj Njemačkoj primjer društvene paranoje prema homoseksualnim osobama. Naime, nakon poraza nacizma raspušteni su koncentracioni logori u kojima su bili zatočeni i homoseksualci (označeni s trakama na kojima je bio nacrtan ružičasti ili crni trokut). Bile su potrebne samo dvije godine da se osobe koje su proživjele strahote logora ponovno nađu iza rešetaka jer je tadašnji novi, denacificirani njemački zakon i dalje predviđao zatvorske kazne za homoseksualne osobe.

Danas, počekom 21. stoljeća, odnos nekih društva prema homoseksualnosti bitno je drugačiji. Promoviranje ljudskih prava, znanstvene spoznaje da homoseksualnost nije bolest i sve glasniji glas homoseksualaca u javnosti doveo je do sve veće prihvaćenosti homoseksualnosti u društvu. Većina razvijenih zemalja ukinula je diskriminatorne, kaznene zakone. Seksualna orijentacija shvaćena je kao pravo na vlastiti identitet koji ne ugrožava druge, tako da danas čak i Ustavi nekih zemalja ne dozvoljavaju diskriminaciju na temelju seksualne orijentacije. I u okviru vjerskih zajednica pojavile su se struje koje se s puno više tolerancije odnose prema homoseksualnosti. Ove godine po prvi puta u Nizozemskoj, homoseksualni brak je po pravima izjednačen s heteroseksualnim, a sve više zemalja omogućava registriranje tzv. zajedničkog kućanstva. Većina zapadnoevropskih političkih stranaka u svoje programe uvrštava zaštitu prava homoseksualaca, a odnedavno su gradonačelnicima Berlina i Pariza postali deklarirani homoseksualci. S druge strane, u Egiptu se upravo sudi grupi ljudi optuženih zbog homoseksualnosti. U nas, hrvatski Sabor još uvijek nije pokrenuo raspravu o registriranju zajedničkog kućanstva istospolnih osoba.

Adolescencija i homoseksualnost  
 
Iako se seksualna orijentacija formira u ranoj životnoj dobi, homoseksualne osobe najčešće postaju svjesne svoje homoseksualne orijentacije u doba adolescencije. To je doba formiranja seksualnog identiteta, eksperimentiranja, a za neke i doba konfuzije oko istog tog identiteta. Za adolescente homoseksualne orijentacije, doba adolescencije znači najčešće period izolacije, zbunjenosti, straha od stigmatizacije, neuklapanje i nedostatak podrške vršnjačke skupine, obitelji, religijske zajednice. Život u zajednici koja pretpostavlja da su svi heteroseksualne orijentacije, ne pruža pozitivne modele takvim adolescentima, već upravo suprotno, najčešće tretira homoseksualnost nevidljivom ili posjeduje izrazito negativne, neprijateljske, homofobične stavove spram homoseksualnosti. Podaci mnogih istraživanja govore da su adolescenti homoseksualne orijentacije u velikoj mjeri izloženi, za razliku od njihovih heteroseksualnih vršnjaka, osjećajima straha, krivnje, srama, usamljenosti a samim tim podložni i većem rizičnom ponašanju (pokušaji samoubojstva, konzumiranje droga i alkohola, rizično seksualno ponašanje, napuštanje vlastitih domova). Zbog opravdanog straha od zlostavljanja, diskriminiranja i ostalih oblika nasilnog ponašanja, većina takvih adolescenata će sebe ili pokušati "promijeniti" (vjerujući da je to samo prolazna faza) ili će sakrivati vlastitu seksualnu orijentaciju, odlučujući se na socijalnu izolaciju i povlačeći se u svijet vlastitih interesa, hobija i sl. Rijetki su oni koji uspijevaju otvoreno i bez straha izražavati vlastitu homoseksualnu orijentaciju i živjeti u skladu s njom.
 
Proces "izlaska iz sjene"  
 
Engleski termin "coming out of the closet" odnosi se na "izlazak iz tišine / šutnje / sjene". Riječ je o, najčešće dugotrajnom, procesu kojim homoseksualna osoba priznaje, otkriva svojoj okolini seksualnu orijentaciju. Iako se najčešće izraz "coming out" upotrebljava da bi označio otkrivanje prema okolini, on se često odnosi i na proces samospoznaje, otkrivanja i priznavanja homoseksualnog identiteta samome sebi. Ovaj proces, za neke osobe, predstavlja potrebu da podijele informacije o sebi sa tzv. značajnim drugima - osobama koje smatraju važnima u životu: roditeljima i prijateljima. Ovaj proces je vrlo individualan no najčešće nije nimalo lak. Može biti izuzetno bolan i težak, a posljedice mogu biti odbacivanje stigmatiziranje, izolacija, te u najgorem slučaju, nasilje.
 
Homoseksualnost i roditeljstvo  

Pitanje usvajanja i odgoja djece od strane homoseksualnog para i danas je kontroverzno pitanje. Dominira stav, zapravo predrasuda, kako takve osobe nisu sposobne odgajati djecu. Neke homoseksualne osobe imaju jasnu potrebu za roditeljstvom. Postoje primjeri homoseksualnih parova koji su se odlučili na usvajanje djece ili su nastavili živjeti s vlastitom djecom iz prethodnih heteroseksualnih veza. Provedena znanstvena istraživanja pokazuju kako djeca koja odrastaju u takvim zajednicama imaju normalan psihološki razvoj i dobro su socijalno prilagođena.
 
Homoseksualnost i AIDS  

Osamdesetih godina ovog stoljeća u doba pojave HIV/AIDS-a, određene skupine ljudi identificirane su kao skupine sa rizičnim seksualnim identitetom i ponašanjem (gay muškarci, biseksualci, narkomani). Homofobija je odigrala važnu ulogu u načinu na koji su promatrana pitanja vezana uz HIV infekciju i AIDS. Gay zajednica je u prvoj dekadi pojave virusa HIV-a bila najviše pogođena i to je dalo povoda stigmatiziranju i diskriminaciji te homofobičnim tvrdnjama poput one da je "AIDS bolest homoseksualaca" i da je "AIDS božja kazna za homoseksualnost". Lezbijke su bile, kao i danas, na dnu ljestvice rizičnosti prijenosa virusa seksualnim putem, što ne znači da one nisu izložene riziku od prijenosa virusa seksualnim putem, već da je zabilježen vrlo mali postotak takvih prijenosa. Pojava epidemije AIDS-a uzrokovala je i velike promjene u životnom stilu i seksualnom ponašanju homoseksualne zajednice: većina je počela prakticirati siguran seks kao jedini način zaštite od virusa. Uloga žena u prijenosu HIV-a, u ranim fazama epidemije, gotovo da i nije smatrana važnom, a opasnost od heteroseksualnog prijenosa HIV-a bila je pri dnu ljestvice rizičnosti. Danas situacija izgleda bitno drugačije, preko 70% svih HIV infekcija u svijetu rezultat su heteroseksualnog seksualnog kontakta (WHO, 1996.). Epidemiološke statistike nam govore da je izloženost riziku od HIV infekcije povezana sa rizičnim seksualnim ponašanjem osobe a ne sa njezinom seksualnom orijentacijom.
 
Borba za prava homoseksualaca  
 
Mnogi pozitivni rezultati na smanjenju homofobije prisutne u društvu ne bi bili postignuti da homoseksualci sami nisu krenuli u borbu za ostvarivanje svojih prava. Progovorivši o diskriminaciji kojoj je izložena, gay zajednica je aktivno ušla i u područje javnog političkog djelovanja.

Na početku je bilo teško organizirati bilo kakva okupljališta osoba s istom seksualnom orijentacijom, i najčešće se radilo o barovima. Prvi gay barovi spominju se još u 18. stoljeću u Londonu, a Berlin je imao preko 30 gay barova na početku 20. stoljeća. Ta mjesta prvenstveno su služila za upoznavanje sebi sličnih osoba. Početak aktivnosti vezanih uz političko djelovanje dogodio se prvih godina 20. stoljeća u Njemačkoj, no izbijanjem prvog svjetskog rata, a zatim dolaskom nacista na vlast sve inicijative su u potpunosti ugušene.

Gay zajednica obilježava 27. lipanj kao datum početka otvorene borbe homoseksualaca za svoja prava. Tog datuma 1969. godine u njujorškom gay baru Stonewall, homoseksualci su se fizički suprotstavili policiji koja je u baru često provodila racije i privodila ljude. Ohrabren sve više rastućim antirasističkim i mirovnim pokretom u SAD-u rođen je i gay pokret. Gay aktivisti i aktivistice su počeli govoriti o društvenim nepravdama kojima su podvrgnuti, upadali su i ometali konferencije Američkog psihijatrijskog društva protestirajući zbog tretiranja homoseksualnosti kao bolesti. Organizirane su i prve političke demonstracije čiji je cilj bio ukidanje diskriminatornih zakona.
 
Danas je gay pokret i svojevrstan kulturološki događaj u kojemu ne sudjeluju samo homoseksualci već i sve više heteroseksualaca, želeći dati podršku gay ljudima. Poznate su tzv. gay parade, urbani marševi homoseksualaca koji obiluju šarenim bojama, veselom muzikom i odličnom zabavom istovremeno skrećući pažnju na probleme koji još uvijek postoje. Zaštitni znak pokreta su dugine boje, a često se upotrebljava i roza trokut, koji simbolizira nacistički teror nad homoseksualcima i čije ponovno vraćanje u javnost ima za cilj podsjetiti na zločine koji su tijekom povijesti počinjeni nad homoseksualcima.

Unutar gay pokreta formirani su posebni programi koji daju podršku mladima prilikom coming out-a, promoviraju seksualno zdravlje, programi namijenjeni za starije homoseksualne osobe, za homoseksualce vjernike i za roditelje čija su djeca homoseksualci.

Od devedesetih godina dvadesetog stoljeća govori se i o tzv. gay kulturi obilježenoj gay estetikom koja se manifestira kroz modne trendove, naglašenu brigu za izgled vlastitog tijela, specifičan glazbeni ukus itd. Gay kultura nije jedinstvena već i unutar nje postoje različite subkulture (npr. macho, military, bears, chubby, femy, itd.). Jednako tako govori se i o gay književnosti i gay filmovima.
 
 
Izvor: plivazdravlje.hr

Podijelite

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to StumbleuponSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn