5 1 1 1 1 1 Rating 5.00 (1 Vote)
Život je prekratak

Razgovor sa Kristijanom i Marijanom, kojima je slovenski sud priznao presudu stranog suda o posvajanju djeteta.

Kristijan i Marijan žive u SAD-u gde imaju status registrirane istopolne zajednice. Pošto im američki zakon to dopušta, pokrenuli su postupak za usvajanje djeteta u SAD-u. Zoru su usvojili 2005. godine i počeli sa izvršavanjem svojih roditeljskih prava i dužnosti prema usvojenom djetetu. Među njima i usvojenom Zorom, kojoj je danas pet godina i sa njima je praktično od rođenja, vladaju prisni obiteljski odnosi i svo troje su pravno priznata obitelj.

Iskompliciralo se kada su svoju usvojenicu poželjeli upisati u matičnu knjigu rođenih u Sloveniji i tako joj omogućiti da dobije slovensko državljanstvo i druga sa tim povezana prava. Općtinska uprava je postupak prekinula i naložila im da preko suda pokrenu postupak za priznavanje strane sudske odluke o usvajanju. Razlog je bio što ni jednu stranu sudsku odluku u Sloveniji nije moguće izvršiti automatski, jer je prvo mora priznati naš sud. Sud je odluku američkog suda, o usvajanju priznao. Međutim, Vrhovno državno tužilaštvo je uložilo zahtjev za zaštitu zakonitosti i od Vrhovnog suda zahtijevalo da zaključak poništi. Ubrzo je Vrhovni sud Republike Slovenije odbacio zahtjev državnog tužilaštva i tako potvrdio ispravnost sudske odluke o priznavanju strane sudske odluke. Tako je Zora već upisana u matičnu knjigu rođenih, ima putovnicu i istovremeno sva prava koja pripadaju svakom djetetu slovenskog državljanstva.

Koji su bili razlozi da ste se prije 30 godina odlučili za odlazak u SAD?

Marijan: Ukazala mi se mogućnost da nastavim karijeru arhitekta u SAD-u. Ubrzo zatim je moj zet ponudio službu i mom partneru Kristijanu i tako smo se našli tu.

Kristijan: Kao i Marijanu i meni se učinila povoljna prilika da pokušam da se dokažem na profesionalnom polju u tuđini. Bio sam svjestan da je to jedinstvena prilika, tako da odluka nije bila teška. Teško je bilo napustiti porodicu i prijatelje u Sloveniji.

Da li ste tada već bili par i da li je odlazak možda bio uslovljen sa razumevanjem homoseksualnosti na domaćem prostoru?

K: Mislim da je razumijevanje homoseksualnosti kod kuće već bilo donekle dobro u trenutku kada smo odlazili iz Slovenije. Ni jedan od nas se nije skrivao, obojica smo bili »out of the closet«, upravo kao i većina naših prijatelja. U Ljubljani su bili lokali u kojima smo se nesmetano skupljali i družili. Ne, odlazak sigurno nije bio uvjetovan seksualnom orijentacijom.

Ako ne griješim vi ste par već skoro 30 godina, a od toga u SAD-u živite već 25 godina. Obzirom na vaše godine , bar u  usporedbi sa heteroseksualnim porodicama, relativno kasno ste se odlučili za dijete?

{adselite} M: Istina je da smo se donekle kasno odlučili na taj korak. Svakako da smo o tome razgovarali već mnogo ranije, ali tek kada smo preko poznanika upoznali sretan homoseksualni par koji je posvojio djevojčicu, dobili smo više informacija i krenuli sa ostvarivanjem naše želje.

K: Za manje od mjesec dana biti će trideset godina kako živimo zajedno. Istina je da je naša odluka da povojimo dijete, obzirom na naše godine, došla kasno, ipak smo svjesni da je došla u pravom trenutku i nakon dobrog i odmjerenog razmišljanja. Za mene su godine samo broj, jer vjerujem da si star koliko se osjećaš. Nas dvojica živimo vrlo zdravo i brinemo za naše zdravlje, tako da možemo reći da smo u jako dobrom stanju za svoje godine. Sada kada imamo Zoru još više brinemo da smo zdravi i u dobroj kondiciji, jer nam treba puno energije. Želio bih istaknuti da Marijan i ja imamo registrirano istopolno partnerstvo, a javno nismo venčani kao što nas predstavljaju neki mediji u Sloveniji.

Da li su možda razlozi za vrijeme posvajanja u tome što aktualno društveno stanje, odnosno zakonodavstvo nije bilo takvo da bi to omogućilo, ili je bilo zbog vašeg planiranja i osobne odluke koja kao takva zahjteva više vremena, prije svega odmjerenog razmišljanja?

M: To je bila naša osobna odluka i kada smo vidjeli da je naša želja ostvariva, potrudili smo se da je što prije ostvarimo.

K: Kada smo odlučivali o posvajanju djeteta, zakoni i uvjeti za posvajanje su kod istopolnih partnera u New Jersey-u, gdje živimo, već bili potpuno izjednačeni sa uvjetima za heteroseksualne parove.

Dijete ste već duže željeli, ili se ta želja pojavila u određenom periodu vašeg zajedničkog života?

M. i K : Ta želja se pojavila prije 15 godina, makar smo o tome samo razgovarali, jer jednostavno nismo znali kako da započnemo postupak posvajanja.

Tko je bio više za?

M: Kristijan je bio vodeća sila u toj odluci, mada sam se i ja slagao s tim. Više sam se bojao da bi sav trud bio uzaludan.

K: Kada smo Marijan i ja počeli ozbiljno razmišljati o mogućnosti posvajanja i odmjeravali sve elemente za pametnu odluku, sve jače smo bili ubjeđeni da bi jedini neuspjeh cijelog postupka bio ako ne bi pokušali ostvariti želju da postanemo roditelji i osnujemo obitelj. Ja se nisam bojao ni postupka ni neuspjeha. Vjerovao sam da, ako nam je suđeno, onda će nam i uspjeti. O odluci smo obavijestili naše roditelje i oni su nas u tome podržali, kao i drugi naši najbliži. Neki su bili blago iznenađeni našom odlukom, ali većina nije uopćte, jer su smatrali da je ta odluka dobra i pametna.

Da li je, možda, ključni razlog bilo druženje sa istopolnim obiteljima u SAD-u gdje živite?

M: Zaista ne!

K: Potpuno se slažem sa Marijanom, jer osim naših prijatelja koji imaju dva usvojena djeteta, osobno ne poznajemo druge istopolne obitelji. Poznanstvo sa tom obitelji je zaista olakšalo taj proces, jer smo puno saznali o tome što nas čeka iz njihovih iskustava sa posvajanjem.

Jesu li istopolne obitelji bilo kako povezane među sobom, odnosno je li povezanost uopće potrebna za zaštitu njihovih interesa?

M: Mislim da nisu i da nema potrebe za zaštitu njihovih interesa.

K: Istopolnim zajednicama ne treba nikakva formalna  povezanost za zaštitu interesa, jer se podrazumijeva da su  potpuno jednako vrijedne obitelji sa svim svojim pravima i dužnostima.

Ukratko, kakav je zapravo bio postupak za posvajanje, odnosno kako se odvijao u vašem slučaju?

M: Prvo smo se registrirali u agenciji za posvajanje u New Jersey-u. Oni su nas uputili na socijalnu službu koja se bavi provjeravanjem primjerenosti posvojitelja. Taj proces je bio vrlo podroban u provjeri socijalnih i ekonomskih prilika potencijalne posvojiteljske obitelji. Također je bilo mnogo razgovora i provjeravanja u našoj kući, kao i kod naših poznanika i rođaka. Mogu reći da su naša iskustva sa socijalnom službom vrlo dobra. Nikada nismo imali dojam da nas tretiraju drugačije nego što bi neki heteroseksualni par. Prije svega smo uvijek bili svjesni da su to provjeravanja za zaštitu posvojenika. Kada smo savladali prvi stupanj, povezali smo se sa stručnjakom za posebna posvajanja, koja nas je povezala sa budućim majkama, koje su bile zbog osobnih okolnosti spremne dati svoje buduće dijete na posvajanje. To su prije svega majke koje su zatrudnjele i odlučile ne pobaciti, a bile su svjesne da ne mogu brinuti za dijete zbog ekonomskih ili nekih drugih razloga. Istina je da je prvi izbor učinila naša stručnjakinja za posvojenja, ali smo i mi imali kontakte sa više majki koje su namjeravale dati svoje buduće dijete na posvajanje. To je bilo dobro iskustvo za nas jer smo tako saznali različite istinite priče majki u teškom položaju. Poslje brojnih razgovora smo se sa dozvolom roditelja, dogovorili o usvajanju njihove buduće ćkerke, ali se majka u poslednjem trenutku predomislila. Za mogućnost da se to lako dogodi smo znali, mada nas je jako zaboljelo jer smo bili prisutni pri rođenju djevojčice i već dva dana smo imali pristup do novorođene djevojčice. Kad smo se vratili kući imali smo najžalosniji Božić koga se sjećam.

Ipak, odmah nakon Nove godine sreća se okrenula u našu korist. Pozvala nas je stručnjakinja za posvajanja i rekla da ima majku koja je spremna dati dijete na posvajanje. Tada smo preživeli četiri dana puna događanja, kojima bi ispunili knjigu kada bi o njima pisali. Naša Zora je bila rođena prije vremena i odmah kada smo to saznali otišli smo na zrakoplov. Po dolasku u rodilište, potpisali smo sve potrebne papire i preuzeli brigu za nju kada je bila stara manje od jednog dana. Na sve javne dokumente, papire i dozvolu za prijevoz  u New Jersey čekali smo devet dana.

Da li je vaš slučaj izuzetan ili tako čest da važi za jedan od uobičajenih oblika usvajanja?

M: Naš primer je čest i to bez obzira na seksualnu orijentaciju.

K: Naš primjer nije ništa drugačiji od uobičajenih oblika usvajanja u SAD-u, moguće čak i malo lakše obzirom da se radilo o domaćem usvajanju, a ne o usvajanju iz inozemstva.

Da li je vaš način, tipa otvorenog posvajanja sam postupak olakšao ili ne?

M: Naš način je samo omogućio da Zoru dobijemo odmah po rođenju, a ne iz hraniteljskih obitelji ili sirotišta.

K: Naše posvajanje je bilo imenovano privatno usvajanje, jer smo sami tražili majku preko estručnjakinje za usvajanja i također posvajanje otvorenog tipa, što znači da smo se s majkom dogovorili da ćemo održavati kontakte sa njom i dijeliti informacije, slike, da bi mogla pratiti život našeg deteta. Iako je Zora naše legalno dete i biološki roditelji nemaju nikakva prava, ona će uvijek biti i dijete svoje majke, koja nam je dala najveći poklon ljubavi. Za to ćemo joj uvek biti zahvalni od sveg srca. Kod posvajanja zatvorenog tipa nisu dozvoljeni nikakvi kontakti među biološkim roditeljima i usvojiteljima, kao ni izmjena informacija.

Sa njenom mamom održavate redovne kontakte. Kakav je njen odnos sa Zorom? Da li vas je strah, odnosno da li je uopšte zakonski moguće da se Zora vrati majci? Šta ako bi njena želja bila tako jaka?

M: Da, sa njenom mamom održavamo redovne kontakte. Njen odnos sa Zorom je ljubazan i ugodan. Zora zna da ima mamu u Arizoni i da ima dve starije sestre. Naravno da i mi želimo da se ti kontakti održe. Zora će uvek imati svoju mamu i svoju biološku porodicu. I kad bude odrasla imati će sve otvorene mogućnosti kao svaki slobodan čovjek. Najvažnija će biti njena odluka da li želi imati kontakte sa svojom biološkom porodicom ili ne.

K: Kao što sam već spomenuo, to je bio jedan od razloga da smo se odlučili za posvajanje otvorenog tipa. Time bi Zori omogućili što bolje razumijevanje i mogućnost njene osobne odluke, kada sama bude mogla odlučiti kakve kontakte želi imati sa svojom biološkom obitelji. Zorina mama će uvek biti njena mama i to niko ne može promijeniti niti želi, tako da odgovor na pitanje kako to da nemaš mamu, da imaš dva oca neće biti problem.

Prva majka s kojom ste se bili dogovorili je odlučila da zadrži dijete. Vjerovatno nije bila baš ugodna situacija, posebno zato što ste s voljenim djetetom već bili pri rođenju?

M: Da, to je majčino pravo da se predomisli u zakonskom roku. Ipak, to iskustvo nam je dalo još više energije. Nismo znali kakav život imaju majke koje se odluče na to da daju dijete na usvajanje. Vjerujte mi njihiv život nije posut cvijećem. Prva majka je imala samo 18 godina, a to joj je bilo drugo dijete. Djevojčica je živela sa roditeljima, osmero braće i sestara, svojim sinom i sinom mlađe sestre, u prikolici u predgrađu Tusona. Njeni roditelji, pa čak i baka bili su iznenađeni kada se djevojčica predomislila. Tada se pojavio dečko koji je otac djeteta i obećao da će brinuti za nju, novorođenu djevojčicu i sina koji je imao već dve godine. Dečko je bio bez službe i imao je problema sa zakonom. Nadam se da je ta obitelj zdrava i sretna.

Prvi meseci i prvi osećaji?

M: Prvi mjeseci su svakako bili najveća promjena u našem životu i sada mogu reći da je to bila najbolja promena, kakvu zaista ne bi mogao ni zamisliti. Istina je da je bilo nekih neprospavanih noći, ali je zato sve bilo nadoknađeno Zorinim sretnim licem, kada je bila u suhim pelenama i sita.

K: Srećom mi je firma gdje sam zaposlen omogućilo da odmor koji pripada ocu bude jednak kao za majke koje su dobile dijete, tako da je početak bio malo lakši i naš život je brzo ušao u nov kolosijek bez većih problema.

Živite u sredini gde je odnos do istopolnih obitelji, bar u odnosu zakonodavstva, mnogo bolji nego kod nas. Kakvo je pravo stanje, odnosno što kaže ulica?

M: Bez obzira na zakonodavstvo, mislim da je ovde sredina zaista prihvatila različitost porodica. Svi mi možemo ponosno ići u šetnju, po našoj ulici ili gradu i do sad još nismo čuli negativan komentar.

K:  Isto je bilo i kada smo odlazili na odmor u inozemstvo. Istina je da smo prvog ljeta, kada posvajanje još nije bilo završeno, morali nositi hrpu papira, da bi dokazali da je Zora naša kćerka, što je nama i bilo u redu i neophodno.

Jedan od prevladavajućih argumenata je da dijete, posebno u ranim godinama, nužno treba majku. Rijetka istraživanja istopolnih obitelji to negiraju, ali svejedno, jesu li vaše uloge zakonski razdjeljene, odnosno da li uopće osijećate potrebu za podjelom uloga, odnosno načinom ponašanja prema Zori?

M: Mislim da je najvažnije da svaki od roditelja pokazuje što više ljubavi prema djetetu i usmjerava ga u životu. Obojica jednako učestvujemo u njenom odgoju i dijelimo roditeljske dužnosti.

K: Moram reći da naša kćerka ima mnogo roditeljske ljubavi, kao i ljubavi svih koji nas poznaju, bilo ovde u Americi, Ljubljani, Piranu ili bilo gdje na svijetu gdje su naše obitelji i prijatelji. Kao i u većini obitelji tako je i u našoj, jedan je autoritativniji drugi popustljiviji. Da li je to otac ili tatica, naša ćerka dobro zna.

Vjerovatno nema razloga da bi joj skrivali, kako ste postali njena obitelj?

M: Zora zna da je posvojena i da je u našoj obitelji jer smo je toliko željeli.

K: Apsolutno nikada nismo imali namjeru da skrivamo da smo njena posvojiteljska obitelj, zato smo i hjteli otvoreni tip posvajanja. Još kad je bila mala više puta smo joj pročitali knjigu »Izabrano dijete« autorice Valentine Pavlovne Wason, koja piše o procesu posvajanja i kako daleko idu roditelji u svojoj ljubavi prema djeci koja su posvojena. Priča o malom Petru je napisana sa mnogo ljubavi i osjećanja i lako je razumljiva za posvojeno dijete u odrastanju. Teško je vjerovati da je ta knjiga napisana 1939.godine i da je donosila razumijevanje i radost usvojenoj djeci sve te godine.

A Zora? Kako ona razumije pojmove otac i majka?

M: Zora zna da ima dva oca, a takođe zna i da ima mamu i sa njom razgovara bar jednom tjedno. Zna da i druga djeca u vrtiću imaju majku i oca. Ona kaže da je sretna što ima dva oca i da smo najbolja obitelj na svijetu.

K: Za mene je najvažnije da je Zora sretno i zadovoljno dijete i da dobija ljubav i pažnju roditelja, koje zaslužuje svako dijete bez obzira na to da li je u biološkoj porodici ili posvojiteljskoj, pa bila ona heteroseksualna ili istospolna.

Vjerovatno se njeno shvaćanje stvari s godinama mijenja. Možda i ne?

K: Mislim da sad, kad ima pet godina, dobro razumije našu ulogu roditelja, jako nas voli i to pokazuje svakog dana. Ukratko mi smo normalna porodica u kojoj ima mnogo ljubavi i sreće. Brižno i s ljubavlju pratimo svaki stepen u razvoju naše ćkerke, od prvoga dana kada smo preuzeli odgovornost za nju.

Kako komunicira sa drugom decom u školi u dvorištu? Da li vas je nekad strah da bi došla kući s pitanjem: ko je moja mama, vas dvojica niste moji očevi?

M: Mislim da ne, jer točno zna ko je njena mama.

K: Pošto posvajanje nikada nismo skrivali od nje i razumije u kakvoj obitelji živi, mislim da nikada neće biti problema. Ukoliko bi se i desilo, to bi rešavali kao što se i rješava svaki problem s kojim djeca dođu iz škole ili dvorišta.

Kako se odvija komunikacija sa drugim roditeljima?

M i K : Od kad je Zora u vrtiću imamo redovne kontakte sa roditeljima njenih školskih prijatelja i prijateljica, zabave za rođendane, posebne događaje u vrtiću. Jedini komentari koje smo do sada dobili su bili kako je Zora lijepo odgojena i kako dobro brinemo za nju.

Primjećujete li da Zora razvija drugačije uzorke ponašanja u usporedbi sa djecom iz heteroseksualnih obitlelji, da li je zanimaju druge stvari ili ima ista interesiranja?

M i K: Nikada nismo primetili razliku između nje i njenih vršnjaka u ponašanju ili interesima.

Zora bi dakle mogla pohađati školu u Sloveniji, jer tako dobro razumije i govori slovenski. Očekujete li probleme u njenoj socijalizaciji, mislim na drugačiji kulturni prostor, još više na to da ima istopolne roditelje?

M: Ne očekujemo nikakve probleme. Mnogo je negativnih komentara u medijima, ali ipak mislim da je to samo zbog nepoznavanja situacije. Više puta smo bili u Sloveniji i nikada nismo krili da smo obitelj dvojice očeva i jednog djeteta, a nismo čuli nikakve opaske.

Život je prekratakK: Obzirom na komentare koje smo slušali tijekom rasprave o novom obiteljskom zakonu u skupštini, zaključio sam, na veliku žalost, da su naša dosadašnja iskustva kod kuće u Sloveniji značila da smo samo imali sreće da nismo sretali ljude sa određenim pogledima na prava istospolnih partnera, kao i na osnovna ljudska prava i čuvanje dječjih prava. Zora jako dobro razume slovenski, samo joj je nezgodno govoriti sada kada većinu vremena provodi u engleskom govornom području. Kada ima priliku da govori sa drugom slovenskom djecom sramežljivost je brzo prođe i veselo razgovara. Pokušavamo, također organizirati susrete sa drugim slovenačkim roditeljima, koji žive u New Jersey-u i New Yorku da bi se djeca igrala. Dva mjeseca smo imali slovenski vrtić, gdje su djeca išla jednom tjedno na po sat vremena, ali je na žalost propao. Zbog toga nam je bilo jako žao, jer je to bila slatka grupica pet devojčica slovenskog porijekla i iste starosti.

Čini li vam se da je situacija u Sloveniji dovoljno zrela i tolerantna, da takva praksa postane uobičajena?

M: Mislim da da. Prije svega mislim da je razlog za negativno mišljenje u strahu pred nepoznatim.

K: S obzirom da sam po naravi pozitivan, iskreno se nadam da je većina mojih sunarodnika tolerantna i zrela da nas prihvati i prizna kao obitelj koja se razlikuje samo u tome da je neke preživjele norme predstavljaju kao nešto neprirodno, da ne kažem nenormalno, kao što je bilo predstavljeno u skupštini.

Vaš primjer naime ne znači da su posvajanja istopolnih partnera koji žive u Sloveniji moguća, ali je ipak pomak koji tu praksu nekako obećava. Čini se kao da nije slučajno da su se u istom trenutku pojavila odluka o priznanju vašeg posvajanja i početak rasprave o obiteljskom zakonu?

M: Mislim da je naš primjer bio zreo za konačnu sudsku odluku i da nije bio povezan sa novim budućim obiteljskim zakonom.

K: Svjesni smo važnosti odluke Vrhovnog suda koji je posle trogodišnjeg sudskog postupka potvrdio zaključak nižeg suda koji je priznao posvajanje, a na koji je državno tužilaštvo uložilo žalbu. Pobjeda nam mnogo znači i moramo priznati da nam je u tome mnogo pomogla, svojim odličnim radom i strpljenjem, naša odvjetnica Urša Chitrakar. Tako, nas dvojica i naša odvjetnica smo strpljivo čekali i nadali se priznanju, a u protivnom bismo išli na Europski sud za ljudska prava. Više puta su nas pitali zašto ne dajemo izjave za medije u vezi događanja u našem primjeru. Razlog je bio taj da nismo htjeli upotrebljavati ni jedno sredstvo koje bi manipuliralo, odnosno izvodilo bilo kakve pritiske na javno mnijenje ili na odlučujuće osobe u našem sudskom postupku.

Desno krilo političkih stranaka je dokazalo da će (i jeste) upotrebiti različite, pa i manje kultivisane metode za sprečavanje usvajanja zakona, kako s političkih govornica tako i sa propovedaonica.

K: Moram reći, da iako sam naviknut na američki način upotrebe različitih nekultiviranih metoda, koje se upotrebljavaju u političkom sustavu, bio sam jako iznenađen, ne iznenađen nego šokiran nastupom političara koji su protiv prijedloga novog obiteljskog zakona. Potpuno podržavam prujedlog obiteljskog, jer bi s tim bila poštivana čovjekova prava i prava za dobrobit djece.

Ako ne grešim Zora je krštena. Hoće li birma (potvrda krštenja) biti u Sloveniji?

M: Da, Zora je krštena u Rimokatoličkoj crkvi. Na žalost naša želja da se krsti u slovenskoj crkvi u New Yorku, se nije ostvarila, ali je zato krštena u mjestu gdje radi Kristijan i to u vrlo lijepoj crkvi Svete Marije.

K: Iako Marijan i ja ne idemo na mise, za krštenje smo se odlučili jer obojica potičemo iz rimokatoličkih porodica. Pošto vjerujemo u dragog Boga, a ne u kaznujućeg, Zori ćemo prepustiti odluku u vezi sa firmom. Do tada ćemo joj ponuditi osnovnu duhovnu naobrazbu koja se temelji na dragom Bogu.

Da li vas je nekad strah da bi moglo da se dogodi nešto što bi je označilo, odnosno traumatiziralo?

M: Život je pun iznenađenja. Najlošije je ako čovjek živi u strahu pred nepoznatim. Mi vjerujemo u dobro i u pozitivne rezultate.

K: Zoru ćemo uvijek zaštititi da ne bude povrijeđena, odnosno obilježena. Nadamo se da ćemo dobrim odgojem i primjerom uspjeti razviti vrijednosti i razumijevanje, koji će je zaštititi pred mogućim traumatičnim događajima. Vjerujemo u dobre ljude i sa takvima se i pokušavamo družiti. Život je prekratak da bi ga gubili s nesigurnošću. Život je pun bogatih i lijepih trenutaka, ako ga živiš otvorenih očiju i srca. Kao što kaže francuska izreka, život je prekratak da bi se oblačili u žalosna odijela.

Kada ćete se vratiti u Ljubljanu?

M: Nadam se ubrzo.

K: Rado se vraćamo kući i to nekoliko puta tijekom godine da bi vidjeli deku i baku, rođake i prijatelje. Slovenija je uvijek naš dom u srcu i zato nas još više raduje što naša kćerka sad ima svoja osigurana prava koja joj pripadaju kao kćerki slovenskih roditelja i punopravnim državljanima Republike Slovenije.

Znate li da u Sloveniji živi 21 istospolna porodica? Imate li možda kontakte sa nekom od njih ili ga namjeravate ostvariti?

M: Da sa jednom takvom porodicom smo u kontaktu preko elektronske pošte.

K: U kontaktu smo sa Matjažem i Danijelom, koji su također usvojili kćerku u Kaliforniji i nadamo se da će i njihov slučaj biti uskoro riješen i priznat.

Mislite li da će vaše pojavljivanje u medijima možda negativno utjecati na vaš budući život?

M: Uopćte ne. Svi naši rođaci, prijatelji i znanci znaju našu situaciju i prihvaćaju nas kao takve kavi smo. Nikakvo pretvaranje nam nije potrebno, mi smo vrlo sretna porodica.

K: Ovaj intervju predstavlja našu želju da široj slovenskoj javnosti predstavimo svoju obitelj i time dokažemo da nismo ništa drugačiji od tipične, klasične obitelji i da se naša obitelj temelji na jednakim načelima kao i druge, na ljubavi, poštovanju i razumijevanju.

Kad možemo očekivati drugo dijete? Moguće baš u trenutku referenduma o obiteljskom zakonu?

M: Ako je takva Božja volja, zašto ne!

K: Ako bi se ukazala mogućnost odmah bismo je prihvatili, jer je naše roditeljsko iskustvo ljepše od najlepših snova. Zora je istinski dar i svakodnevni izvor veselja i ljubavi! Ako nekoga voliš bezuvjetno svim srcem, uradit ćeš sve što je moguće za nju, a ne za sebe.

 

Prevela: Ljiljana Kunc
Tehnička adaptacija: GSA
(Tekst je objavljen u slovenačkom listu POLET, magazinu časopisa DELO i SLOVENSKE NOVICE)