Svako je društvo slobodno, napredno i zadovoljno onoliko koliko je slobodan, zadovoljan i sretan svaki pojedinac. Također, činjenica je da je obitelj temelj svakoga društva a bez sretne i zdrave obitelji u kojoj vladaju kvalitetni i humani odnosi, nema ni sretnoga i naprednog društva.

0 1 1 1 1 1 Rating 0.00 (0 Votes)
Trajan

Trajan, punim imenom nakon usinovljenja Marko Ulpije Nerva Trajan (lat. Marcus Ulpius Nerva Traianus, rođen 53. god. n. e., stupio na prijestolje 98. godine, umro 117. godine), bio je rimski car, nasljednik Nervin i pripadnik antoninske dinastije.

Trajan je bio prvi i možda jedini car kojega je usvojio prethodni car s kojim nije bio ni u kakvom srodstvu, bilo rođenjem ili bračnim vezama. Takođe je bio drugi u nizu petorice dobrih careva koji su nasljeđivali jedan drugoga putem usinovljenja i tijekom većeg dijela 2. stoljeća obezbijedili carstvu unutrašnju harmoniju i dobru vladu. Osim toga, Trajan je kao Hispanac bio prvi car rođen u nekoj provinciji. Uz sve veći broj provincijalaca u senatu, uzdizanje jednog od njih na carski prestolje bilo je praktično neminovno.

Tokom cijele vladavine Trajan je u principu poštivao ustavne običaje principata kakve su ih ustanovili Avgust i njegovi neposredni nasljednici. Bio je pažljiv prema senatu i redovno se s njim savjetovao i izvještavao ga o svojim aktivnostima. Kako je bio skromnog držanja, nije za sebe tražio pretjerane počasti i sa senatorima je sklapao srdačna prijateljstva. Time je opet uspostavljeno međusobno poštovanje između senata i princepsa.

"Carstvo i sloboda bili su", kako kaže Tacit, "izmireni", a atmosfera sumnje, intriga i terora koja je okruživala Domicijanov dvor, sada je nestala. Trajan je dobio i naklonost širih slojeva stanovništva organizirajući građevinske programe, gladijatorske igre i distrbucije novca. Iznad svega, bio je popularan među vojnicima: on je bio istinski vojnik-car. Zbog svega toga nije čudno što je imao nadimak Optimus (= Najbolji), javno od 114. godine, a ne javno od mnogo godina ranije.
 

Ipak, Trajan je bio autokrat koji se bez oklijevanja i obzira miješao i u sferu djelovanja senata, kada god je to izgledalo neophodno. Njegov je cilj bila efikasna državna uprava, a želja mu je bila da svuda propagira javno blagostanje. Ukrasio je Rim sjajnim i značajnim građevinama, a svoju brigu za Italiju pokazao je obvnavljanjem i proširenjem luka u Ostiji i Ankoni. Slao je svoje službenike nazvane curatores u italske municipije koje su bile u ekonomskim teškoćama i pomagao da se one prevaziđu.

Jedna od glavnih Trajanovih mjera u pravcu poboljšanja stanja Italije bio je razvoj alimentarnih fondova, kojima je temelje udario Nerva. Bit alimentacije sastojala se u sljedećem: iz određenog novčanog fonda koji je osnovala država davane su posudbe sitnim i srednjim zemljoposjednicima uz neznatne kamate (obično 5% godišnje); kamate od tih psudba trošene su na odgoj maljoletne siročadi i djece siromašnih roditelja.

Slične privatne ustanove postojale su i ranije, ali je novost bila u tome što je sada alimentarni fond osnovala država i što se alimentacija sprovodila u čitavoj Italiji u relativno širokim razmjerima. Ali ipak je to bila palijativna mjera, koja nije mogla spriječiti propadanje sitnog i srednjeg zemljoposeda i osiromašenje gradskog stanovništva. Trajan je izdao i naređenje koje je svakog senatora obavezivalo da jednu trećinu svoje imovine uloži u italsku zemlju, što je imalo za cilj da poveća vrijednost italskog zemljišta.

Interes za Italiju nije značio zapostavljanje provincija, u koje su također slati kuratori. Da bi senatske provincije Ahaju i Bitiniju spasio od bankrota koji im je pretilo, Trajan ih je obje privremeno proglasio carskim i poslao tamo specijalne komisije. Njegova prepiska sa Plinijem Mlađim, koga je postavio za namjesnika Bitinije, otkriva kako se savjesno Trajan bavio i najsitnijim detaljima provincijskog života.
Ta korespondencija istovremeno otkriva kako je ograničen bio pristup centralnoj vladi i kako je stoga velika inicijativa u odlučivanju morala biti data namjesnicima onih provincija koje nisu bile predmet posebne careve pažnje. Trajanov je dan bio suviše kratak da bi mogao saslušati govor svake delegacije iz provincija, svaku preporuku za davanje počasti ili unapređenja i svaku žalbu koja mu je upućena kao najvišem apelacionom sudu. Pomagala mu je carska birokracija, koju je u Rimu činilo samo nekoliko stotina ljudi i još nekoliko stotina koji su se s raznim zaduženjima nalazili u provincijama ― za upravljanje životima nekih 60 milijuna ljudi. Jasno je da se uprava nad tako prostranom državom uglavnom nalazila u rukama lokalnih aristokrata.

Trajan je i na istoku planirao proširenje rimskih granica, očigledno u ubjeđenju, koje su i prije i poslje njega dijelili mnogi ugledni Rimljani, da jedino osvajanje može rješiti parćanski problem. Prvi je potez bilo pripajanje Nabatejske kraljevine (106. n. e.), koja se nalazila u Arabiji, u oblasti gradova Bostre i Petre (oba grada se nalaze u današnjem Jordanu i predstavljaju vanredno značajna arheološka nalazišta pod zaštitom UNESCO). Zatim je 114. godine Trajan okupio veliku vojsku, pripojio Rimu zavisnu kraljevinu Jermeniju i napao Partiju.

Poslje spektakularnih pobeda 115. i 116. godina, on je stvorio nove provincije (Severnu Mesopotamiju i Asiriju) i stigao do Persijskog zaljeva. Ipak, on je zapravo samo prošao kroz Mezopotamiju ne učvrstivši tu rimske pozicije. Stoga su, pošto bi njegova vojska prošla, izbijali ustanci. U Kirenaici, smeštenoj na istočnoj obali Libije, još 115. godine Judejci su digli ustanak koji je naišao na odziv i u Egiptu i na Kipru. Ustanci su 117. godine ugušeni, ali je zato ponestalo sredstava za nastavak daljnjeg ofenzivnog rata protiv Partije. Trajan je zbog bolesti krenuo natrag u Italiju, ali je umro na povratku u Maloj Aziji.

Prije nego je umro Trajan nije javno odredio nasljednika. Međutim, još ranije su visoke počasti i važna zaduženja bila dodeljena njegovom najbližem muškom rođaku, Publiju Eliju Hadrijanu, namjesniku Sirije. Prema rječima Trajanove udovice, Trajan je na samrti i usvojio Hadrijana. Bila ta tvrdnja istinita ili ne, senat i vojska su joj povjerovali i Hadrijana priznali za cara. Trajan je odmah i bez okljevanja bio deifikovan od strane senata.

Podijelite

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to StumbleuponSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn