Tamara, urednica portala CroL i Ognjen s portala Gay u obitelji govore o homoseksualizmu u Hrvatskoj i izlasku iz ormara.

Iako živimo u vremenu u kojem se političke strukture, organizacije, ali i utjecajni pojedinci vole prsiti izrazima kao što su tolerancija, prihvaćanje različitosti, odsustvo diskriminacije i sl., pojedine skupine društva koje se po nečemu razlikuju od ostalih često su dokaz kako je riječ o praznim frazama, riječima bez značenja i glasno izgovorenim idejama iza kojih ne stoje nikakva djela.

Jedna od tih skupina sigurno su i osobe koje se od ostatka populacije razlikuju svojom spolnom orijentacijom. Svatko tko je sam pokušao bližnjima oko sebe objasniti da je u smislu seksualne orijentacije drugačiji od onoga 'što se pretpostavlja' ili ima prijatelja/prijateljicu koji se našao u takvoj situaciji, zna kako je čitav proces mukotrpan, a nerijetko ne daje rezultate kakve očekujemo – prihvaćanje, razumijevanje, pomoć i ljubav.

S druge strane, 'ostanak u ormaru' također nije odabir koji je lak, jer sam po sebi podrazumijeva vođenje dvostrukog života koji se štiti gomilom prešućivanja ili pak laži.

- Beskrajno je tužno kad je dijete prisiljeno kriti koga voli, odnosno "živjeti u ormaru". To je teško izdrživ teret i to znači neprestano nešto izmišljati, živjeti dvostruki život, ne moći dovesti svoju djevojku/dečka na nedjeljni ručak, uopće govoriti o tome. Razmislite, nijedna druga manjina nije u takvoj poziciji da se mora skrivati. Rezultat je udaljavanje od roditelja i prorjeđivanje kontakata koji postaju sve više službeni sve dok ljudi ne postanu potpuni stranci. Da ne govorim o slučajevima u kojima ljudi  zbog pritiska upravo roditelja i okoline stupaju u brakove potiskujući svoju pravu prirodu, putem dobiju djecu... onda imate višestruki problem jer svi uključeni žive u laži, što na duge staze nikad ne može biti dobro. Zamislite da s vlastitim djetetom cijeli život razgovarate samo o poslu, politici, vremenu i ne znam sve kakvim, zapravo nevažnim temama? Zapitajte se želite li da vam dijete vječno laže o tome s kim živi, s kim je ljetovalo, s kim je sinoć bilo u kinu i slično? Nekako mi je teško povjerovati da bi itko želio takav odnos i takav život - smatra Tamara, urednica portala CroL.

Seksualne manjine u Hrvatskoj

{adselite} Željeli smo saznati je li se Lijepa Naša barem malo približila zapadnim zemljama u prihvaćanju seksualnih manjina, te osjećaju li se pripadnici istih hrabrije prema otvorenom razgovoru o svojoj spolnoj orijentaciji.

- Ne znam postoje li nekakvi službeni podaci o tome je li se povećao broj osoba koje otvoreno govore o svojoj seksualnoj orijentaciji. Ipak, po nekakvoj procjeni (primjerice, čitajući o takvim temama na našem forumu) čini mi se kako je vjerojatno da se broj povećao, posebno kod mlađih osoba koje žive u pretežno urbanim sredinama. Tome su, osim aktivizma, pridonijeli i oni mediji koji korektno i ozbiljno pišu o temama vezanim uz homoseksualnost te neke javne osobe koje su se posljednjih godina javno deklarirale (Dražen Ilinčić, Mima Simić...). To pomaže stvaranju pozitivnije slike u javnosti, a i ljude može ohrabriti na to da napokon iskorače u svojoj okolini - smatra Tamara.

- Ja nemam uvida u takve podatke. Nisam ni čuo da bi se slični podaci prikupljali na određenom uzorku LGBTIQ populacije kako bi se došlo do nekog statističkog podatka. No, i bez tako sprovedenog istraživanja može se primijetiti određeni porast pripadnika LGBTIQ populacije. Također, porastao je broj ljudi koji spominju pojavu homoseksualnosti u društvu što smatram dobrim indikatorom. Također, djeca danas neće baš sva napisati "Ivica je peder", već "Ivica je gay". To je možda također indikator nečeg dobrog. Taj će pojam češće spominjati jer nije pogrdan, a spominjanje znači prosvjećivanje o prisutnosti tog dijela populacije (bez poruge ili barem ne tolike kao što je to bilo ranije). Naravno, o ostalim faktorima ovisi kako će se homoseksualnost zapravo shvatiti i prihvatiti - ispričao nam je Ognjen, urednik portala Gay u obitelji.

Zašto političari šute o vlastitim seksualnim orijentacijama?

Pitali smo Tamaru iz CroLa i Ognjena s portala Gay u obitelji smatraju li da će uskoro doći vrijeme kad će naši političari početi otvoreno pričati o vlastitim seksualnim orijentacijama.

- Neki političari su već progovorili o toj temi, ali ne niti kvalitativno niti kvantitativno dovoljno. Pogotovo nedovoljno ukoliko se gleda cjelokupna politička scena. Danas se političari bave ovom globalnom umjetno stvorenom krizom i malo je stvari kojima će oni posvetiti više pažnje uključujući tu i samog premijera države. Ukoliko g. I. Sanader dočeka kao premijer taj trenutak morat će mijenjati javni iskaz po toj problematici. Neki, ne svi, političari to bi već i učinili da ne strahuju samo od kontraefekta - gubljenja glasova. Ipak, da, oni će to morati učiniti prije ili kasnije, a djelomično i zbog pitanja pristupa EU jer ljudska prava su neosporna, a tako će se i EU postaviti. Sveta Stolica time baš neće biti presretna, ali to će biti nužno. Ona će kao i uvijek do sada ostati sklonija "desnom radikalizmu" jer on je i podupire - smatra Ognjen.

- Apsolutno ne. Znamo da se u Hrvatskoj politika smatra uglavnom "muškim" zanimanjem. Budući da patrijarhalna većina homoseksualce ne smatra dovoljno "muževnima", bilo čije priznanje značilo bi političko samoubojstvo. Što se pak političarki tiče, ne znam bi li ih itko shvatio ozbiljno, budući da i kao heteroseksualke imaju relativno slab utjecaj - ispričala nam je Tamara.

Homoseksualci imaju status izvanzemaljaca

Željeli smo saznati i je li hrvatsko društvo posljednjih godina postalo otvorenije prema osobama koje nisu heteroseksualne orijentacije, kao i to imaju li pripadnici seksualnih manjina još uvijek problema s diskriminacijom na radnim mjestima u školama i sl.

- Čini se kako jedan dio društva jest postao otvoreniji, ali većinu još uvijek čine oni koji ne razumiju homoseksualnost i koji, zapravo, ne razumiju i ne toleriraju ništa što je drukčije od njih samih i matrice po kojoj svi moraju živjeti. I ne pokušavaju razumjeti niti saznati više tako da ćete i dan–danas u raznim komentarima čuti, na primjer, kako se homoseksualnost izjednačava s pedofilijom (?!), kako "pedere treba na Goli otok" i razne druge gluposti. Još nije čudno kad to pročitate u anonimnim polupismenim komentarima ispod članaka s tim temama ili na forumima, ali kad slične stvari izjavljuju javne ličnosti, političari/ke (sjeća li se itko heteroseksualnog svemira HDZ–ove saborske zastupnice Lucije Čikeš?) i recimo, crkveni dužnosnici, onda je to zabrinjavajuće. O istospolnim parovima malo tko zapravo razmišlja kao o ljudima koje sreće svakodnevno, kao o ljudima poput njih samih. Za velik broj ljudi kao da je riječ o izvanzemaljcima i nečem egzotičnom, "uvezenom sa Zapada", odbijaju shvatiti da i mi plaćamo poreze (od kojih dobar dio ide i za njih i njihovu djecu, na primjer) i izvršavamo svoje dužnosti kao i svi građani ove zemlje, a zakonska su nam prava zapravo nepostojeća i susrećemo se s diskriminacijom na svakom koraku. Ovog trena se mogu sjetiti nedavnog primjera Bandićevih antirecesijskih mjera od kojih je jedna subvencioniranje stambenih kredita za "mlade parove"?! Čekajte malo, zašto bi "mladi parovi" imali prednost nad, recimo, onima koji nisu u paru? Zašto moja djevojka i ja ne možemo dobiti takve olakšice? Znate, i nama treba stan i novi namještaj, ali vlastodršci nam jasno poručuju da postoje oni koji su važniji i privilegiraniji. To me, naravno, duboko vrijeđa i mislim da je užasno licemjerno te sramotno, a takvih primjera imate na svakom koraku - od popusta na ljetovanja, do članstva u fitness klubovima - popusti vrijede  samo za "mladence", "članove obitelji" i slično. I baš sam ovih dana htjela pisati Bandiću, ali na njegovoj internetskoj stranici više nema kontakta, no snaći ću se drugačije. Što se tiče problema osoba homoseksualne orijentacije na poslu, ponešto govori i da su u nekoliko navrata pojedinci zatražili zaštitu Udruge za pomoć i edukaciju žrtava mobinga (možda njih upitati za informacije?) i činjenica da je u anketi s pitanjem "biste li zaposlili osobu homoseksualne orijentacije?" koju je prije nekog vremena provela jedna hrvatska televizija većina poslodavaca odgovorila negativno. Naravno, postoje zanimanja u kojima je "okej biti gej", primjerice u medijima, modi, zabavnoj industriji i slično, ali ona ne predstavljaju većinu - smatra Tamara.

U čemu je razlika između RH i Zambije?

- Naravno da smatram da bi naše društvo trebalo biti otvorenije i tolerantnije prema svim različitostima koje nisu u svojoj biti loše, kao što je to loš npr. radikalni nacionalizam, a koji je u svojoj doktrini i fašizam i nacizam. Seksualne različitosti po sebi nisu loše; ne čine nikome ništa loše, nikoga na ništa ne prisiljavaju, nikome ništa ne oduzimaju niti pretpostavljaju bilo kakve oblike žrtava. I, da, naše društvo jest postalo otvorenije spram LGBTIQ populacije. Ipak, to nije dovoljno jer još uvijek postoje stereotipne zablude temeljene na predrasudama, tj. na neiformiranosti zbog kojih, da, ljudi i danas ostaju bez radnih mjesta, diskriminirani, prisiljeni na preseljenje i sl. I to sad mislim na primjere iz Grada Zagreba, a ne neke tamo brdske zabiti, iako je tamo, općenito, situacija još gora. Ne znam tko je Republiku Hrvatsku deklarirao kao gnjezdištem mladog intelekta. Nesporno je da su neki veliki umovi rodom iz RH, ali i Zambija sigurno ima poneku toliko pametnu glavu. Pitanje je onda u čemu je razlika između RH i Zambije?

S druge strane u društvu se i dalje homoseksualnost deklarira kao "bolest" i/ili kao nešto "nenormalno". Općeniti argument za to svodi se na "jer to nije prirodno" ili se iz džepa vadi Biblija. To nije argument. To je ponavljanje već rečenog, neargumentiranog i odraz je predrasuda koje se hrane neznanjem. Uostalom, osoba koja se poziva na Bibliju, a koja prije svega nije tolerantna nije iskreni vjernik. A ako govorimo o znanju i znanosti onda to zaista nisu argumenti. U slučaju kada pojedinci odbacuju znanost (čit.: svo znanje prikupljeno kroz cijelo postojanje čovječanstva) se radi o fobiji - neracionalnom strahu. Pitamo li se tko uči našu djecu? Da, to čine roditelji i obrazovni sustav? Kakav je taj obrazovni sustav - to je pitanje jer bez obzira na stavove roditelja ta su djeca nešto trebala naučiti do kraja srednje škole/fakulteta.

Poznat mi je primjer kada je žena izgubila svoje radno mjesto zbog prisilnog "outanja" određenih pojedinaca, kao i primjer jednog mladića koji je u svojevremeno aktualnoj aferi "Tintor" morao preseliti u drugi kraj grada. Osim toga, svima su danas dostupni podaci o napadima na aktiviste. Ipak, to se ne događa u tolikom broju da bi bilo alarmantno, ali vezano za taj "ne toliko alarmantan broj" mene brine jačanje neonacističkih struja i u državi i u kompletnoj Europi/svijetu. Kriza u društvu samo u tome pomaže – vjeruje Ognjen.

Kako ''izaći iz ormara''?

Tamaru i Ognjena zamolili smo neka našim čitateljima daju nekoliko savjeta kojima će im se olakšati 'outanje' prema obitelji i bliskim prijateljima.

- Svaka obitelj je svijet za sebe i njezini članovi najbolje znaju koji je najbolji način "outanja". Ipak, mislim da je od univerzalne važnosti znati procijeniti možete li to. Primjerice, ako ste maloljetni i ovisite o roditeljima na sve načine, a oni su, da tako kažem u nedostatku boljeg izraza, izrazito "tradicionalni", onda je možda bolje pričekati. Pogrešno je "outati" se iz inata, samo da biste roditeljima napakostili ili im se zbog nečega osvetili, to može biti kontraproduktivno. Bitno je imati strpljenja i prihvatiti činjenicu da će roditelji možda reagirati ljutnjom, suzama ili rezignacijom, pa čak i šutnjom. Pustite ih da to obrade sami u sebi, i njima je potrebno vrijeme da to shvate i prihvate, zato im u tome pomozite. Nemojte povisivati ton i svađati se – oni moraju znati da im to govorite jer ih volite, jer su vam najvažniji i zato jer s njima želite imati potpun odnos. Nemojte ih odmah pokušavati upoznati s partnerom/partnericom ako ste u vezi, pričekajte neko vrijeme. Recimo, ja sam čekala nekoliko mjeseci dok mi mama napokon nije rekla "Dobro, pa pozovi je na večeru, nećemo se sad praviti kao da toga nema," a u međuvremenu smo prošle sve gore spomenute faze, no ništa od toga nije bilo uzalud – naš je odnos u konačnici postao čvršći i daleko kvalitetniji, za što sam joj beskrajno zahvalna. Doista, svi – i roditelji i djeca – moraju osvijestiti činjenicu da je ta naša najuža obitelj jako važna za našu emocionalnu i psihičku stabilnost i da roditelja jednom neće biti, a onda je kasno za sve. To pouzdano mogu reći iz vlastitog iskustva. Mislim da bi, ako ikako postoje uvjeti za to, djeca roditeljima trebala reći, koliko god to bolno i neugodno bilo. Nikako ne pod svaku cijenu i ne treba srljati, ali uložen trud u većini slučajeva rezultira boljim odnosom, što je neprocjenjivo - savjetuje Tamara iz CroLa.

Priznanje seksualnih sklonosti – građanska dužnost ili osobna potreba?

- Ukoliko se osoba boji samog "outanja" do greške je već došlo. Savjet po pitanju "outanja" teško je dati. Ne bih želio da ovo zvuči kao nagovaranje na "outanje" jer koliko god neki aktivisti tvrdili da je ono "građanska dužnost" postoji struja ljudi  koja ne misli tako. Prije svih dužnosti stoji pravo na privatnost i pravo na raspolaganje vlastitim informacijama u svakom pojedinom slučaju. Kada bi ovo društvo davalo i sva ostala prava (pravo na ne biti verbalno, fizički zlostavljan, diskriminiran i tome slično) moglo bi tada (a čak ni tada) postaviti slične "građanske dužnosti". Kada se, da li se i kako "outati" - svatko treba odluči za sebe prema situaciji u svom okruženju (roditelji, škola, posao, prijatelji, etc.)- smatra Ognjen.

Što kad vam sin otkrije da voli dečke?

Tamaru i Ognjena zamolili smo i da pruže nekoliko savjeta za roditelje kojima dijete prizna da nije heteroseksualne orijentacije.

- Redovito se događa da roditelji ne znaju kako se nositi s time. Kod ''outanja'' roditelji trebaju proći nekoliko faza. To je skoro nužno osim u onim slučajevima u kojima oni ne reagiraju sasvim pozitivno i s prihvaćanjem sto je izuzetno rijetko. Prvo slijedi pokušaj odbacivanja, negiranja da bi nešto tako moglo biti zapravo istina. U toj fazi roditelji su skloni to pripisati nekoj "fazi" koja će proći i nakon koje će sve biti u redu iako zapravo već tada i sami znaju da to baš tako i ne ide i tako dalje. Ima još faza koje roditelji prolaze do samog prihvaćanja s napomenom da dio roditelja do tog prihvaćanja nekako ipak i ne dođe. Cijeli taj proces bolan je i težak za sve strane i djetetov i roditeljev. Dijete se obično osjeća odbačenim i ne voljenim, a roditelju se srušila slika o tome da je njegovo dijete heteroseksualno, a koju svaki roditelj gradi za svoje dijete. Također, roditelji vise vode računa sto ce reći susjedi sto je otegotno i nebitno zapravo. Nakon prvog šoka roditeljima bi pomoglo educiranje, informiranje... Pogotovo to vrijedi za one roditelje koji homoseksualnost smatraju bolešću i/ili poremećajem.

Dobar dio informacija dostupno je na internetskim stranicama. Dio njih i na našoj stranici. Sada govorim o literaturi čiji su autori ljudi iz struke, a koja se lako razumije i lako čita. Također, postoje i literatura koja sadrži iskustva roditelja. Osim toga svega tu je i psihološka pomoć koju bih preporučio. Jer ipak, roditelj se tada nalazi u stanju određenog soka i ugl. specifičnom emotivnom stanju, a psiholog ce im iz prve ruke moći objasniti zapravo o čemu se radi i dati savjet o svakom pojedinom slučaju uzimajući u obzir sve specifičnosti određenog odnosa roditelj-dijete. Roditelji, ali isto tako i djeca uvijek se obratiti se mogu TESI - Centru za psihološku pomoć na broj 01/.... Roditelji svoje brige, iskustva, pitanja mogu podijeliti jedni s drugima i virtualno/anonimno. Www.gay-u-obitelji.com rađen je upravo zbog njih – objasnio nam je Ognjen.

- Kao prvo, volim misliti kako je svakom roditelju ipak najvažnije ne izgubiti dijete i da je najvažnije da im u svakom trenutku i u svakoj situaciji pružaju bezuvjetnu ljubav – to je najvažnije kod bilo čega – ne samo izbora partnera/ice istog spola. Savjetovala bih im da ne razbijaju glavu pitanjima poput "gdje smo pogriješili", jer nema govora o "pogrešci", to je jednostavno tako – isto kao da vam je dijete ljevoruko ili ima rijetku boju kose ili očiju. Od presudne je važnosti djetetu pružiti podršku i razumijevanje na način da se roditelji educiraju o toj temi što je više moguće, jer neznanje je to koje rađa strah. Lezbijska udruga "Kontra" ima Savjetovalište za roditelje, a dobro je i pročitati knjige "Više od prihvaćanja" stranih autora i "Coming out – razumjeti vs. / feat. Prihvatiti" psihologinje Ive Žegure, kako bi roditelji shvatili da nisu jedini na svijetu. Obje se mogu nabaviti u hrvatskim knjižarama, a internet je nepregledan izvor svih potrebnih informacija o tome. Samo treba imati volje učiti i naučiti, vaše dijete će vam biti neizmjerno zahvalno na tome.

Najgore što roditelji mogu učiniti jest da odbace svoje dijete, istjeraju ga iz kuće ili pokušavaju "izliječiti" - sjetite se Ane Dragičević koja je zbog toga pet godina provela na psihijatriji gdje su je protiv njezine volje zatvorili, vezivali, kljukali lijekovima i tako joj gotovo uništili život – sve u režiji njezinih vlastitih roditelja. Nije li to užas koji se ne može opisati riječima? Homoseksualnost nije bolest ni poremećaj i stoga se ne može "liječiti", to svi napokon moraju usvojiti kako se ne bi događale ovakve jezive stvari. Roditelji moraju znati da su njihovom djetetu u tim trenucima najpotrebniji baš njihova ljubav i bezuvjetna potpora, a ne nečija druga. Isto tako moraju znati da im je dijete to priznalo o sebi jer u njih ima maksimalno povjerenje i želi s njima podijeliti najvažnije stvari o svome životu, baš kao i svi drugi. Normalno je da se u takvim situacijama pojavljuju ljutnja, nevjerica, tuga, strah... ali to je faza koja prođe - naglašava Tamara.

 

Izvor: dalje.com , Antonija Zbiljski