0 1 1 1 1 1 Rating 0.00 (0 Votes)

Sa svoje 23 godine tek sam bila rasčistila sama sa sobom. Dugo sam se dvoumila i tražila samu sebe i tamo gde mi nije bilo mesto...

Bila sam veoma povučena tinejdžerka, puna kompleksa, koji su najviše navirali iz činjenice da nisam sa školskim drugaricama pričala o dečkima, nego sam fantazirala o mojoj nastavnici iz nemačkiog.

Svakog dana čak sam beležila šta je imala obučeno i svaku njenu šalu, jer smo se kod nje nasmijali gotovo svaki put.
Naravno, iz nemačkog sam imala najbolje ocene!:) Kada sam posle četiri godine te školske zaljubljenosti otišla na fakultet, osećala sam kao da mi neko otima nešto najmilije. Kada se sada sećam svega, znam da je naša mlada nastavnica bila više nego svesna mojih osećaja, ali je napravila najbolju stvar: ništa. Čak mi je jednom prilikom dok sam se kod nje pripremala za zaključni ispit, rekla da se ja još tražim i da će sve biti u najboljem redu. Jedva sam se suzdržala od toga da joj se ne bacim oko vrata i rasplačem se, jer sam bila na smrt uplašena od osećaja koje svet nije hteo da prihvati, i pre svega što sam mislila da sam JEDINA sa tim "problemima".

Suicidalnost je bila jedna konstantna crvena traka u mojim maštama, gde sam jedino bila sigurna pred vanjskim svetom. U polusvesti osoba mojih snova bila je tamna silhueta, ali ženska silhueta. Sve dok nisam u prvoj godini na fakultetu srela NJU. Bila je to nesvesna ljubav na prvi pogled, ali OBOSTRANA! Nikada nismo ni reč progovorile o našim osećajima, jer je bila duboko verna i nastojala je i meni približiti njenog veoma milosrdnog Boga, koji će me spasiti sve čovečije boli, ali koji ipak nije stvorio homoseksualce da bi oni sretno živeli jedni sa drugima. Da, ona će mene uvek voleti, ali u granici dozvoljenog.

U bioskopu tri godina kasnije prikazivali su film Fucking Amal/Show me love ili Pokaži mi ljubav. Bojala sam se da ne sretnem koga poznatog i ušunjala sam se unutra kao lopov. Ali kada sam posle filma krenula pešice u iznajmljenu sobu pored fakulteta (jer sam bila oko 250 kilometara daleko od kuće), u meni je sve vikalo: TO SI TI! To bi mogla biti tvoja priča!

Od tada internet mi je postao glavni izvor informacija. Religija, romantične priče, feministički pokreti, sve te stranice pomešale su se u mojoj glavi u jednu masu svega i svačega, ali sa jednom glavnom porukom: SLEDUJ SVOME SRCU!

Tek kad sam započela moju prvu ozbiljnu vezu sa ženom, posle tri meseca učinilo mi se da je bilo dosta laži i izmišljotina. U meni je sve treptalo, ipak, kada sam povela mamu na samo da malo popričam sa njom. Znala je da imam nekoga i neprestano me zadirkivala, jedva čekajući da joj saopštim ko je taj srećnik. I tako nas dve sedele smo pored crkve (hahaha) i počela sam da plačem. Uozbiljila se i među suzama započela sam nekako tako:

"Ja za sebe znam da ne činim ništa pogrešno, iako ćeš ti možda misliti drukčije. Međutim, uvek kažeš da ti je najvažnije da su tvoja deca sretna i da si tada sretna i ti. Ne želim činiti ništa protiv sebe i puno bi mi značila tvoja podrška, ali šta je, tu je. Nemam dečka, nego devojku."

Bilo je tu više mucanja kroz nekontrolisovani plač, iako nisam htela da ispadnem kao neko što ispoveda nekakvu krivnju. I mami su se oči napunile suzama kad je ponovila kao eho: "Devojku...."

I zagrlila me je snažno, milujući me po kosi.

"E moje dete, to je priroda. Tu se ne može ništa."

Tek sam tada počela da plačem, ali od olakšanja. I tek tada shvatila sam koliko bi me pogodilo da me je odbacila sa gađenjem i besom, čega sam se najviše bojala. Ali u sebi bila sam spremna na sve.

{adselite} Porazgovarale smo oko toga i htela je da sazna sve o ženi sa kojom sam bila. Tada nisam znala sa kakvom gadurom imam posla, koja mi je posle godinu dana zabola nož u leđa kao što mi ga niko u životu nije, ali to sada nije bitno. Objasnila sam što ju je zanimalo, ali htela je da nikako ne kažem bratu još ništa. Sa njim tada nisam baš bila u nekom dobrom odnosu i nije htela da se nas dvoje posvađamo, pa da ne bi zbog toga više dolazila kući. Dala mi je na znanje da u stvari moja sklonost istom polu i nije bila neko iznenađenje, i rekla mi je: "Kako te ne bi poznala, dete moje, pa ja sam te rodila!"

Prođoše još tri meseca i jednog dana brat me povezao svojim kolima kući. Zapitao me kad mislim da dovedem kući svog momka, jer je postao znatiželjan da vidi ko i šta je.Uzdahnula sam.

"Pa eto vreme je došlo da i tebi kažem nešto što ti se možda u vezi toga neće baš sviđati."

Namrštio se i pogledao me."A što je to tako strašno?"

"Pa...." duga tišina...."...nije on nego ona."

Još dulja tišina dok je zurio na cestu i u volan, registrujući informaciju. Napokon njegov komentar:

"Hm."

Još jedno vreme je ćutao, a onda se nasmejao:" Prvo sam se zabrinuo da nije reč o kojem zatvoreniku ili mafijašu. Ako je samo to....a kako češ reći mami?"

"Mama zna već neko vreme."
"Ma nemoj! A šta je rekla!?" iznenadio se.
"Pa kaže da je to priroda." slegnula sam ramenima. "Iako mi se čini da ju je pogodilo više nego što želi da prizna."

"Sestro moja," počeo je ozbiljno. "Budi ono što jesi. Imaš moju potpunu podršku. Znaš da se baš nekako ne slažemo oko većine stvari, ali to je ipak tvoj život. Ja sam uvek bio pomalo buntovnik i baš me briga za to šta ljudi pričaju. Živi kako želiš i ne pusti da ti iko diktira šta i kako. Međutim shvati i mamu, ona je ipak odrasla u drukčijem svetu. Nadala se zetu i unucima. Neće biti lako, ali ako ti šta znači, obrati se meni kad zagusti i biću tu."

Zaista, moj burazer bio je poslednji čovek od kojeg sam očekivala nešto ovako. Kao klinci tukli smo se svaki dan, a i kasnije nismo dosta marili jedan za drugoga. Kao da sam u njemu otkrila potpuno drugu osobu. Opušteno smo pričali o toj temi jo nekoliko sati i čak je prokomentisao:

"U stvari, baš je i fino jer imam osećaj kao da imam starijeg brata (dve godine smo razlike), pa možemo zajedno da gledamo mačke na ulici pa da me upozoriš na kakvu zgodnu."

Od srca sam se nasmejala.

Sa vremenom, koliko je mamina prva reakcija bila divna, ipak se ustanovilo da ju to još i kako boli. Meni naravno nije rekla ništa, ali se žalila bratu, koji je jadnik morao da pokasira sve njene primedbe na moj račun. Kada sam otvoreno raspravila stvari sa njom, rekla je da bi joj bilo milije da sam sa kakvim mafijašem nego da komšije pričaju čudne stvari. Tad sam rešila da jedno vreme ne dolazim kući. Raskinula sam vezu, i tad je mislila da ću naići na nekog dobrog momka. Trebalo joj je nekoliko godina da shvati kako to nije momentalna tinejdžerska fora, već životna činjenica.

Uvek sam imala luksus da sam mogla sama da odaberem vreme, način i osobe kojima sam rekla kako stvari stoje. Više - manje naišla sam na pozitivne reakcije, i okružena sam prisnim ljudima koji primaju mene i moju devojku ravnopravno u društvo. Za ostale koji to ne shvaćaju moje je vreme predragoceno. Boli me kad pomislim da sam sa te strane za moju majku jedno razočarenje, ali, to je moj život, kako bi rekao moj burazer.

CARPE DIEM!
Amazonka
 
preuzeto s www.gayserbia.com