Moja priča počinje davno, još prije 24 godine kada nam je naša mlađa kći rekla da je lezbijka. Bila sam uništena! Mislila sam da je njen život uništen! Proživjet će život osamljena i uvijek će se mučiti da joj društvo, prijatelji i obitelj prihvate način života.

Ali to nije sve. Nedugo potom otkrili smo da je još jedna od naše tri kćeri lezbijka. Provodila sam sate i sate u knjižnicama čitajući o homoseksualnosti i redovno sam razmišljala o vremenima kada nisu bile "takve". Da nikad nisu imale veze s muškarcima možda bi mi bilo lakše shvatiti. Bojali smo se reći našim roditeljima (bakama i djedovima), prijateljima i susjedima. Kad se samo sjetim tog osjećaja bespomoćnosti i osamljenosti! Bilo je to gotovo kao smrt u obitelji, ali nekako smo uspjeli prihvatiti ih i voljeti takve kakve jesu.

Naše su kćeri krenule na fakultete i završile ih bez problema, sve u roku. Obje imaju izvrsne poslove, cijenjene su i priznate u svojim strukama, imaju nebrojene prijatelje i čvrste i stabilne veze na kakvim im mnogi heteroseksualni parovi mogu samo zavidjeti.

{adselite} Ljetos je moja starija kći imala neku vrstu vjenčanja, pozvale su roditelje i nekolicinu prijatelja i zavjetovale se na ljubav i podršku jedna drugoj. Da mi je netko rekao da ću biti tako ponosna na nju vjerojatno bih pomislila da je lud, no gledajući improvizirano vjenčanje – koje to i je i nije – shvatila sam da bi jedina osoba koja bi bila osamljena bila samo ja – da nisam naučila prihvatiti njihovu homoseksualnost.

Homoseksualnost nije neprirodna, čim postoji u prirodi. Za jednu je osobu normalno biti heteroseksualac a za drugu biti homoseksualac. Preko svoje kćeri imala sam priliku upoznati neke predivne ljude koji su u homoseksualnim vezama. Mahom su to lijepi, samopouzdani, odani, nenaporni ljudi.

Sada sam ponosna majka dvije lezbijke. Tko bi to mogao pomisliti prije 24 godine?