Šibenčanin Hrvoje Vukov (25) ispričao nam je kako je od mlade nade Šibenske biskupije, na putu iz sjemeništa do samostana, shvatio da je homoseksualac i našao sebe u gay aktivizmu. 'Ritualno sam spalio svoj ormar, zaplesao oko te vatre i sad sam slobodan', rekao je u svojoj hrabroj ispovijesti za ŠibenikIN mladić koji je u 14. godini prihvatio Božji poziv, a onda shvatio da je gay i danas se posvetio modi i dizajnu.

- Oduvijek sam bio hiperkativan. Kao dijete sam živio za ljeto i dane Međunarodnog dječjeg festivala gdje sam bio u potpunosti angažiran, ali i surađivao s HRT-om u emisijama ' Dizalica' i 'Zdravo maleni' – prisjeća se Hrvoje Vukov osnovnoškolskih dana i  djetinjstva provedenog u Šibeniku.

Uz bezbrižne dječje igre i aktivnosti, volio je odlaske kod sestara benediktinki na šibenskoj Gorici, posebice kod sestara Fortunate i Hilde koje su mu, kaže, bezuvjetno davale potporu u svemu čega se prihvatio pa su tako s odobravanjem prihvatile i njegovu želju za odlaskom u Zagreb na daljnje školovanje u gimnaziju s pravom javnosti na Šalati. Tada mu se, kao 14- godišnjaku promijenio svijet. Osjetio je Božji poziv.

- Nije ta odluka o prihvaćanju tog poziva baš ludo prihvaćena u mojoj obitelji jer ne dolazim iz načelno vjerske obitelji. Ali, za mene nije bilo dileme. Od malih nogu bio sam uključen u rad župe, od čitanje do pomaganja redovnicima. U svemu sam imao i veliku podršku šibenskog biskupa Ante Ivasa i župnika Krešimira Mateše uz čiju sam pomoć i otišao u metropolu jer inače mladi budući svećenici iz Šibenika odlaze u Split na školovanje – prepričava Vukov početak svog vjerskog života.

U drugom srednje, prisjeća se, u razgovoru s jednim od redovnika počela mu se rađati želja za odlaskom u samostan, no na Šalati se zadržao do mature. Na to bi mjesto, ističe, trebali otići svi oni koji žele upoznati Crkvu u smislu kako bi trebalo živjeti jer tamo kao da je vrijeme stalo, vladaju red, rad i disciplina, znaju se pravila. Trebalo mu je, kaže, da se navikne na život u Zagrebu koji je dijametralno suprotan od onog u Šibeniku, kao što je njegovoj obitelji trebala faza prilagodbe na činjenicu da je jednog od njihovih sinova 'uzela' Crkva.

Sjemenište, samostan pa Kaptol

Na Kaptolu je živio do treće godine Katoličko-bogoslovnog fakulteta, bio je povjerenik za medije, radio u dopisništvu Koncila, a uz maksimalnu posvećenost duhovnosti, u to je vrijeme počeo otkrivati svoj umjetnički talent. Nepune dvije godine proveo je i u karmelićanskom samostanu. Zadovoljan je, kaže, bio svojim životnim pozivom, a prekretnica se dogodila u onom trenutku kad ga je biskup Ivas odlučio premjestiti iz Zagreba u Split.

- Tad mi se, na neki način, svijet počeo rušiti. Promijenio sam sredinu, Split me gušio i nisam se baš najbolje snašao. Nakon putovanja u Izrael, odlučio sam da trebam pauzu od Crkve – iskreno će bivši sjemeništarac.

Nakon te pauze, nikad se nije vratio Crkvi. Počeo je, kaže, živjeti 'normalnim' životom.

- Tad sam se počeo preispitivati, tražiti odgovor što sam. Počeo sam istraživati vlastitu seksualnost i postao svjestan činjenice da određene životne ciljeve ne mogu ostvariti unutar  institucije – prisjeća se Hrvoje koji je u to vrijeme radio kao promotor jedne kozmetičke kuće u Austriji i Francuskoj te bio šegrt za dizajnere visoke mode poput Chanela i Diora.

- Zaljubljujem se tad u modu, kozmetiku i dizajn, ali i dalje sam živio u laži. Teško mi je bilo priznati da sam gay i još teže odvojiti od Crkve koja mi je pružala materijalnu sigurnost – iskreno će bivši sjemeništarac.

- Nenaviknut na plaćanje računa, počeo sam se zaduživati, ali to nije bio moj glavni problem. Shvatio sam napokon da je glavni izvor mog nezadovoljstva bio taj što se nisam 'outao', što nisam sebi niti drugima priznao da sam homoseksualac. No, osjećao sam da sam to što jesam i tako našao u sebi nevjerojatnu hrabrost da sve te stvari koje sam si natovario na leđa, prihvatim kao normalne jer život je borba – priznaje Hrvoje.

Ne zna, kaže, je li netko od njegovih kolega svećenika znao da je gay, jer nitko u to vrijeme o tome nije govorio. No, siguran je da svaki homoseksualac to osjeća i zna da jest i samo je  pitanje dana kad će pojedinac shvatiti da je to u redu.

Hrvoje ističe da je tada ritualno spalio svoj ormar, zaplesao oko te vatre, i prestao biti 'ormaruša'. Promijenio je život iz temelja, pogreške ispravljao u hodu i shvatio tko su mu pravi prijatelji. No, obitelj je tad od njega digla ruke.

- Roditelji su prestali razgovarati sa mnom sa mnom i nažalost, to se nije promijenilo do danas. Previše sam im valjda šokova priredio, bilo bi im lakše valjda da imaju sina narkomana nego pedera – zaključuje Vukov koji tada po prvi put otvara gay profil, upoznaje gay ljude i izlazi u gay klubove.

No, nakon života u Crkvi, teško se prilagođavao životu van nje. Naviknut je bio na heterocentrične vrijednosti, težio monogamiji, sigurnosti, redu i usklađenosti, odnosno tradicionalnom poimanju obitelji u Hrvatskoj. No, to ne znači da sam za poligamiju, objašnjava. Nije mi važno da brak bude definiran tim slovima, ali vrijednosti braka poštujem, kazao nam je Vukov.

- Priznanje da si gay donosi sa sobom mnogo poteškoća, a u tom periodu puno mi je pomogao Bruno Šimleša, autor brojnih 'self help' izdanja. Posložio sam si život i jednog dana i sam želim imati muža i dijete – iskreno će Hrvoje o planovima za budućnost, svjestan činjenice da se za uspjeh treba dvostruko potruditi jer, kako kaže, stigma ostaje  u glavama ljudi  koji te trajno pospremaju u neke svoje imaginarne ladice.

S Crkvom i vjerom, kaže, nema problema.

- U Crkvu odlazim jer smatram da ako vjerujemo da smo slika Božja i da je u nama 'Imago Dei', niti jedan čovjek nema pravo reći da je taj 'Imago Dei' umrljan zbog nečije seksualnosti. Biti vjernik znači tražiti sebe, a to nije nužno vezano uz Crkvu kao instituciju – smatra Hrvoje kojemu je duhovnost jako važna, ali dodaje da je riječ o slobodnoj duhovnosti koja je upućena na Boga i čovjeka, a ne ona koja se zasniva na strogom dogmatizmu. To je, ističe, slijepo religiozno ponašanje u kojem nema kreativnosti, unatoč činjenici da je Bog kreativnost i ljubav.

Danas je Hrvoje posvećen vlastitom modnom brendu kojeg je nazvao StiH, po početnim slovima riječi strast i hrabrost, jer smatra da su mu one odredile život.

- To je zapravo stil življenja koji obuhvaća modni dizajn, produkt dizajn i dizajn interijera, te make up i cjelokupni marketing. Imam jako puno klijentica u Zagrebu jer imam drugačiji pristup, ali i jako kvalitetnu uslugu – govori o svom projektu Vukov.

Gay kuća u Šibeniku

Cilj mu je, u skoro vrijeme, u metropoli na noge podignuti jedan multi projekt u kojem bi sudjelovala i hetero i gay populacija.

- Želja mi je pokazati normalnost zajedničkog suživota, ukazati na činjenicu da ne postoji gay i straight svijet, već samo ovakvi i onakvi ljudi. Čovjek je uvijek čovjek – govori Hrvoje kojeg je na taj projekt potaknula činjenica da se nedavno, kad se izglasavao referendum o životnom partnerstvu, a paralelno s njim radnici se borili za radnička prava, nitko od 'pobunjenih' nije digao glas za one 'druge', a siguran je, kaže, da među radnicima i braniteljima ima i pedera.

Svoje prvo gay iskustvo Hrvoje je imao u Šibeniku, točnije na Jadriji. O njemu ne želi puno otkrivati, ali smatra da Šibeniku nedostaje gay aktivizma pa zato već za ovo ljeto priprema i pilot projekt za svoj rodni grad.

- Otvorio bih StiH kuću. Jednu kuću u Varošu pretvorio bih u 'ljetnu kuću' koja bi u vrijeme MDF-a bila kuća za umjetnike, ali i u kojoj bi se širio gay aktivizam. Ljudi bi se tu mogli doći odmoriti, a jedino pravilo bit će da posjetitelji imaju nultu toleranciju za nasilje – otkriva nam neke od planova ovaj zanimljivi mladić koji je imao strasti i hrabrosti za sve u životu.

Na putu od sakristije do gay aktivista, zadržao je duhovnost i osobnost i sada u ideološki radikalno podijeljenom hrvatskom društvu, pokušava pronaći svoje mjesto pod suncem.

 

Izvor: Šibenik.in