GUO je odlučio progovoriti o bullyingu. Iako se ne radi o pojavi koja je isključivo vezana za LGBTTIQ populaciju smatramo da se javnost, prvenstveno roditelji i svi oni koji su uključeni u odgoj djece, a potom i ostatak društva treba više senzibilizirati za problematiku bullyinga.

Nasilje medu vršnjacima (eng. bullying) može se odrediti na slijedeći način: učenik je zlostavljan ili viktimiziran kada je opetovano i trajno izložen negativnim postupcima od strane jednoga ili više učenika (Olweus, 1998). Ova definicija naglašava negativno (agresivno) djelovanje koje se ponavlja kroz duži vremenski period.

U širem smislu, nasilje je svjesna okrutnost usmjerena prema drugima s ciljem stjecanja moći, i to nanošenjem psihičke, odnosno fizičke boli.
Nasilje među djecom možemo podijeliti u više oblika: fizičko, verbalno, emocionalno, seksualno, kulturalno i ekonomsko. Fizičko nasilje je najuočljiviji oblik, te podrazumijeva udaranje, guranje, štipanje, cupanje i sl., dok verbalno nasilništvo najčešće prati fizičko, te podrazumijeva vrijeđanje, širenje glasina, stalno zadirkivanje, ismijavanje... (npr. Očalinko!). Emocionalno nasilje podrazumijeva namjerno isključivanje žrtve iz zajedničkih aktivnosti razreda ili dječje grupe, kao i ignoriranje. Seksualno nasilje uključuje neželjeni fizički kontakt i uvredljive komentare. Kulturalno nasilje podrazumijeva vrijeđanje na nacionalnoj, religijskoj i rasnoj osnovi. I na kraju, ali ne manje važno, ekonomsko nasilje uključuje krađu i iznuđivanje novca.

O bullyingu se radi samo ako su ukljucena tri osnovna elementa (prema Olweus, 1998):

• negativni postupci - Negativan postupak je namjerno nanošenje ozljeda drugoj osobi. Mogu biti fizicki i verbalni. Fizicko nasilje je kada netko udara, gura ili sputava drugoga tjelesnim dodirom, dok verbalno ukljucuje izrugivanje, zadirkivanje, ali i prijetnju. Medutim, treba naglasiti kako se negativni postupci pojavljuju i bez uporabe rijeci ili tjelesnog dodira - primjerice u obliku društvene izolacije, kreveljenjem, nepristojnim kretnjama ili odbijanjem da se udovolji željama druge osobe.
• opetovano i trajno - Da bi se neki negativan postupak smatrao nasiljem mora se ponavljati i biti trajan. Ovaj uvjet je postavljen u definiciju nasilja kako bi se iz pojave nasilja u školi iskljucili povremeni beznacajni sukobi izmedu ucenika, poput zadirkivanja, a koji su sastavni dio igre i relativno prijateljske naravi.
• asimetrican odnos snaga - Termin nasilništvo rabi se samo ako izmedu ucenika postoji nesrazmjer snaga. Stvarni i/ili percipirani nesrazmjer snaga može se javiti u situacijama izravnog nasilništva ako je ucenik (žrtva) zaista fizicki slabiji u odnosu na ucenika (zlostavljaca), ako žrtva sebe doživljava fizicki ili mentalno slabijom, ako postoji brojcani nesrazmjer izmedu žrtve i zlostavljaca. U situacijama neizravnog nasilništva nesrazmjer snaga može se javiti u slucaju izolacije ucenika iz grupe, širenju glasina i tome slicno.
  
  

 Uloga djece koja promatraju nasilje

Vecina ucenika u razredu ili školi ne cine stalno nasilje niti su stalno žrtve nasilja. Mnogi su cesto u situacijama da promatraju svoje kolege kako se tuku, svadaju ili vrijedaju. Ucestala zabluda o ucenicima "promatracima" je da ostanu neutralni ili da pokušavaju podržati žrtvu kada vide da se nasilje dogada. Nažalost, istina je zapravo da su ucenici koji promatraju nasilje skloniji stati na stranu nasilnika i pomoci mu nego da pokušaju pomoci žrtvi, a katkad postanu i aktivni sudionici nasilja. Postoji nekoliko objašnjenja zašto se to dogada. Jedan je da nasilnici uživaju odredeni ugled medu vršnjacima, oni su "cool face" kojima se ostali dive te na taj nacin mogu utjecati na promatrace. Utjecaj ce biti snažniji ako promatrac ima osjecaj nesigurnosti i ne uklapa se lako u društvo. Može se bojati, ako bi pokušao sprijeciti nasilje, da ce mu se nasilnici osvetiti ili da ce nekog od svojih prijatelja dovesti u nevolju. Takoder, ako se cini da je nasilnik na neki nacin nagraden za svoje ponašanje, promatrac je skloniji ukljucivanju. Drugo objašnjenje zašto se nekad i promatraci pocnu nasilno ponašati je da se promatrac osjeca manje odgovornim i krivim za ono što cini kad je dio grupe. Katkad kod djece postoji strah da ce ih vršnjaci izbaciti iz društva ako se ne ponašaju na slican nacin kao i oni. Nadalje, mnogi žrtvu smatraju odgovornom za nasilje jer je izazivala, manje im je simpaticna, vide ju u negativnom svjetlu, te joj zato teže prilaze u pomoc.

{adselite} Jedan od razloga zašto djeca ne reagiraju kako bi sprijecili nasilje je što mnogi misle da se ni tako ništa ne bi promijenilo i odrasli im ne bi pomogli. Prevenciju vršnjackog nasilja otežava upravo cinjenica da medu ucenicima postoji jaki tabu protiv informiranja nastavnika o pojavama nasilja. Mnogi ucenici navode zabrinutost da bi bili nezašticeni u nenadgledanim podrucjima škole. Neki promatraci takoder osjete olakšanje kada nisu meta i cesto se udalje od žrtve, smanjujuci empatiju i olakšavajuci sebi odmak od situacije.

 Kako bi promatraci uvidjeli da i oni mogu sprijeciti nasilje u školi, nastavnici mogu:

1. Naglasiti i osvijestiti promatracima kako njihovo ponašanje može potaknuti ili obeshrabriti nasilnika;
2. Poduciti ih vještinama koje promatraci potom mogu koristiti kako bi sprijecili nasilje koje primijete (pritom izrazito naglasiti da o svakom nasilju obavijeste odraslu osobu, te nikad na nasilje odgovarati nasiljem);
3. I promatrace držati odgovornima za njihovo ponašanje u situacijama vršnjackog nasilja (moraju biti svjesni da ce snositi negativne posljedice ako ne obavijeste odraslog, ako se odluce pridružiti nasilniku u izrugivanju ili zadirkivanju kolega, ako se smiju ili drugacije sudjeluju u vršnjackom nasilju);
4. Organizirati rad u razredu i školske aktivnosti tako da ohrabre razvijanje pozitivnog odnosa izmedu promatraca i mogucih žrtvi (ako medu ucenicima vladaju ugodni, pozitivni odnosi, prije ce pomoci jedni drugima, te nece tolerirati nasilje).

Ucitelji/nastavnici!

• Primijetite kad je ucenik izoliran i tužan, te razgovarajte s njim što je dovelo do takvih osjecaja.
• Reagirajte i na najmanji oblik nasilja.
• Poucite ucenike vještinama mirnog rješavanja sukoba.
• Potaknite ucenike da izvijeste ako je netko nasilan prema njima.
• Nadgledajte ucenike i za vrijeme odmora, osobito oko mjesta gdje se okupljaju u skupinama.

Širenje glasina - trač

U svakodnevnom životu trac je teško izbjeci. Vecina odraslih i djece cesto cuju traceve ili i sami tracaju u razlicitim situacijama - u trgovini, frizerskom salonu, restoranu, u redu u banci, u kaficu… Tracanje je uobicajen nacin razgovora medu vršnjacima i u vecini slucajeva je bezopasan. Medusobna izmjena razlicitih mišljenja i stavova može biti jako zabavna, a možemo i puno toga nauciti o sebi i drugim ljudima. Takoder, cilj traca katkad može biti povecanje ugleda, važnosti osobe, kao i privlacenje pažnje. Medutim, važno je znati da stalno širenje glasina, nepotvrdenih informacija može imati i ružne posljedice. Ljudi se mogu osjetiti povrijedeno, prijatelji mogu postati neprijatelji, prekidaju se ljubavi… Takvom tracu namjera je omalovažiti, zaplašiti ili potaknuti nasilje prema nekome na temelju etnicke, nacionalne, religijske, rasne pripadnosti, seksualnog opredjeljenja ili nekog nedostatka/hendikepa. Cesto se koristi kao osveta ili prijetnja. Tako se primjerice jednoj 15-godišnjakinji dogodilo da joj je decko rekao "Spavaj sa mnom ili cu svima u školi reci da si to ucinila sa mnom i mojim prijateljima".

Ipak istraživanja pokazuju da trac, kao neizravni oblik agresivnosti, cešce koriste djevojcice, dok su djecaci skloniji izravnom nasilju poput fizickih sukoba. Razlog za ove spolne razlike neki autori nalaze u prirodi vršnjackih grupa djecaka i djevojcica. Isticu da su djevojcice usmjerenije na odnos s prijateljima te zato kad su povrijedene ili razocarane i koriste oblike agresije koji narušavaju prijateljstvo (primjerice gubljenje povjerenja ili izbacivanje iz grupe). Njima su prijateljstva emocionalno važnija, pa ih zato i sam trac može jako povrijediti. Suprotno tome, djecacima je cilj postizanje materijalne i fizicke dominantnosti te su stoga vidljivije i otvorenije agresivni (udaranje, tucnjava), te rjede posežu za oblicima poput širenja glasina.
Kako reagirati ako je Vaše dijete žrtva traca?

Evo nekih mogucnosti što možete reci djetetu:

• Zapamti da bez obzira što kažeš ili uciniš, neki ljudi ce i dalje vjerovati tracu. Cilj je posljedice svesti na najmanju mogucu mjeru, ali nemoguce je apsolutno svakoga uvjeriti u tvoju stranu price.
• Nemoj se s inicijatorom traca raspravljati ili svadati u javnosti. Izazivanje scene ili zauzimanje obrambenog stava ce im samo potvrditi da su bili u pravu kad su pokrenuli trac. Najbolje je izbjegavati ih i ne govoriti ništa. Ali, ako se dijete ne može suzdržati i jako želi nešto reci, potaknite ga da saceka dok ga prode pocetni šok i ljutnja. Kad je smiren, može se upustiti u razgovor. Ponudite mu i mogucnost da s vama uvježba što bi htio reci.
• Budite mu podrška i recite mu da ima pravo biti ljut. Kad bude mogao mirno razgovarati, pojasnite mu kako bi bilo bolje da u školi ne bjesni i uporno pokušava ispraviti ucinjenu "štetu". Predložite mu da pred vršnjacima pokuša glumiti kako je smiren, te da ga trac uopce ne dira. A kad trac možda dode do njega, može reci nešto poput: "A to kruži okolo o meni? Baš me zanima zašto bi se netko toliko mucio oko širenja neistina?" Potom mu objasnite kako je ucinak ovakve reakcije dvojak: to što se ne brani pokazuje drugima da nema što skrivati, a uz to odgovornost za trac prebacuje se na onoga tko traca (okolina se može zapitati postoji li skrivena namjera).
• Može i sam "nastaviti" širiti trac, primjerice tako da upita nekog od vršnjaka: "Jesi cuo kako govore da sam…? Koji vic!" i to napravi uz osmijeh. Pri tom bi bilo dobro da zvuci smireno i zbunjeno, nikad ogorceno i uvrijedeno. I ovdje mu možete ponuditi mogucnost da uvježba s vama kod kuce kako bi medu vršnjacima bio sigurniji.
• Ako ga netko pita je li trac tocan, može odgovoriti nešto poput: "Naravno da nije, ali zar je važno što ja kažem? Samo bih volio znati zašto je netko to uopce izmislio". Ako je trac tocan, može reci samo "Zar je važno što ja kažem? Samo bih volio znati zašto je netko to razglasio svima".
• Dopustite da svoje osjecaje iskaže pred vama u punom intenzitetu. Na taj nacin djetetu ce biti lakše suociti se s vršnjacima i ne reagirati ljutnjom, koja bi mogla dovesti i do drugih oblika nasilja.
• Dajte djetetu savjet da nikad ne vraca istom mjerom, jer na taj nacin bi i on vrijedao i nanosio štetu nekom drugom, a nasilje se ne bi prekinulo. Vracanje istom mjerom bi moglo dovesti do povecanog i dugotrajnijeg nasilja, koje onda može imati i puno ozbiljnije posljedice.
  
  

Roditelji!

Pri reagiranju na traceve djetetu je izuzetno važna vaša podrška. Iako je djeci, nakon što krenu u školu, mišljenje vršnjaka i pripadanje društvu sve važnije i važnije, bitno je da mama i tata ostanu sigurna baza u koju se djeca mogu vratiti kad im je teško. Nužno je da roditelji suosjecaju s djecom i uvjere ih da onaj tko traca nije u pravu te da takvo ponašanje nije u redu. Na taj nacin dijete ce biti sigurnije u sebe i spremnije adekvatno reagirati i uvijek ce znati da nije ono krivo i odgovorno za neugodno i nasilno ponašanje drugih osoba.
Vrijeme moderne tehnologije
 
A./ Blog

Djeca danas vec od ranih godina koriste Internet, te na zabavan i zanimljiv nacin uce o tome kako koristiti informaticku tehnologiju. Velika vecina ih u znanju o tome daleko premašuje svoje roditelje. Iako Internet pruža brzu dostupnost razlicitim i zanimljivim informacijama, kao i komunikaciju s velikim brojem ljudi, potrebno je biti svjestan i opasnosti koje može predstavljati. Glavni rizici upotrebe Interneta za djecu su: izloženost uznemirujucim, agresivnim ili nepristojnim e-mail porukama, direktna komunikacija s osobom koja traži neprimjerene odnose, izlaganje seksualnim sadržajima, pretjerana izoliranost djeteta koje proizlazi iz precestog/dugotrajnog korištenja racunala/Interneta i sl..

Medu djecom Internet može postati novo podrucje za iskazivanje nasilja. Jedan od takvih novijih primjera je da djeca u tude ime otvaraju tzv. blogove. Potom na tim stranicama iznesu nekoliko istinitih detalja o navodnom vlasniku bloga, kako bi podaci bili uvjerljivi onima koji poznaju tu osobu. Nakon toga navede ružne detalje ili primjerice napiše da "vlasnik bloga" nudi seksualne usluge, te uz to navede tocan broj telefona i adresu. Dijete na cije ime je otvoren blog ne može izbrisati stranicu niti lažne podatke, jer mu je za to potrebna šifra, koju ima samo onaj tko je uistinu otvorio blog. Uz ovaj primjer možemo navesti i iskustvo jednog decka u SAD-u kojeg su vršnjaci na jednoj Internet stranici prozvali islamskim teroristom, za drugog su proširili "vijest" da je homoseksualac. To su samo neki od mnogih primjera nasilja na Internetu. No, ono što mnoga djeca, mladi, a ni odrasli ne znaju je da se takvi dogadaji mogu i trebaju prijaviti provideru, koji onda spornu stranicu uklone s neta, te na taj nacin zaustave nasilje.

B./ Nasilje mobitelom

Još jedan oblik nasilja medu vršnjacima koji nam donosi moderno doba tehnologije je i nasilje putem mobitela. Ovaj oblik nasilja ukljucuje bilo kakav oblik poruke zbog koje se osoba osjeca neugodno ili joj se na taj nacin prijeti – može biti tekstualna, video poruka, fotografija, poziv – odnosno, bilo kakva višestruko slana poruka kojoj je cilj uvrijediti, zaprijetiti, nanijeti bilo kakvu štetu vlasniku mobilnog telefona.

Savjeti koje možete dati svojoj djeci:

• Naglasite im da budu pažljivi kome daju broj mobitela.
• Pažljivo koristiti neku od "chat" usluga preko mobitela – ljudi obicno nisu ono što tvrde da jesu.
• Ako dobiju poruku s nepoznatog broja, neka ne odgovaraju. Takoder ne treba odgovarati ni na poznate brojeve ako se zbog sadržaja poruke osjecaju loše ili neugodno.
• Objasnite djeci kako šala može lako od smiješne postati uvredljiva, te ako su ljuti može se dogoditi da ucine nešto što kasnije mogu požaliti. Naglasite im da budu pažljivi kad šalju poruke drugima.
• Potaknite ih da se prije slanja poruke zapitaju može li ta poruka uvrijediti ili na bilo koji nacin naštetiti primatelju?
• Postavite pravilo prema kojem nije dopušteno slati fotografije ili video zapise drugih ljudi bez njihovog dopuštenja, kao ni slati sadržaje koji mogu uvrijediti druge ljude.
• Dajte podršku djeci i potaknite ih da odmah razgovaraju s vama ili nekom drugom odraslom osobom u koju imaju povjerenja (poput nastavnika, školskog psihologa), kako seproblem ne bi pogoršao.
• Ako se radi o ozbiljnijim oblicima nasilja, osobito ako sadrži zastrašujuce prijetnje, razmislite o tome da sve prijavite policiji. U takvim slucajevima dobro je sacuvati poruke u mobitelu, ili negdje drugdje zapisati podatke o datumu, vremenu i sadržaju poruke.
  
  

C./ Kako se na chat-u zaštititi od nasilja?

• Nadimak kojim se djeca predstavljaju pri korištenju ove usluge može uvelike utjecati na druge (primjerice "crncuga") – zato potaknite djecu da izaberu nadimak koji ce ih zaštititi od moguceg nasilja i koji ga nece poticati.
• Od nekog strucnjaka iz informatike saznajte nacine kako se može onemoguciti dolazak poruka od odredenih "nadimaka" od kojih su ranije dolazile neugodne ili nasilne poruke.
• Poucite dijete da nikad ne daje svoje pravo ime ili osobne podatke na "chat"-u, jer nikad ne može znati govori li druga osoba istinu ili ima loše namjere.
  
  

U situacijama nasilja medu vršnjacima iznimno je važno naglasiti djetetu koje je žrtva nasilja kako ono nije ni na kakav nacin odgovorno niti krivo za ružne postupke drugih ljudi. Oni koji su nasilni odgovorni su za svoje ponašanje, te trebaju snositi prikladne posljedice. Odrasli ne bi smjeli tolerirati nasilje medu djecom, makar im se cinilo kao obicna djecja igra. Trebalo bi potaknuti kod djece (i žrtava nasilja i onih koji cine nasilje) prihvacanje razlicitosti medu ljudima te razvijanje socijalnih vještina za mirno rješavanje sukoba.
 
Marija Krmek, prof., Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba