Svako je društvo slobodno, napredno i zadovoljno onoliko koliko je slobodan, zadovoljan i sretan svaki pojedinac. Također, činjenica je da je obitelj temelj svakoga društva a bez sretne i zdrave obitelji u kojoj vladaju kvalitetni i humani odnosi, nema ni sretnoga i naprednog društva.

0 1 1 1 1 1 Rating 0.00 (0 Votes)
Coming Out  kao proces
Coming out, Razumjeti vs./feat. Prihvatiti

Tijekom odrastanja gotovo svi adolescenti barem jedanput osjete privlačnost prema osobi istog spola ili pokazuju ponašanja koja imaju jasne homoseksualne ili biseksualne tendencije, bez obzira na svoju bazičnu seksualnu orijentaciju. Ne postoji točan pokazatelj prevalencije homoseksualnosti u Hrvatskoj. Postoje podaci različitih istraživanja u SAD-u i europskim zemljama koji pokazuju kako je homoseksualnost od regije do regije vrlo varijabilna. Neka su istraživanja pokazala da je 3% muškaraca isključivo homoseksualno i 5% biseksualno.

Ovaj postotak je nešto niži za žene homoseksualne orijentacije. Prema navodima nekih istraživanja smatra se da je 7 do 15% odraslih osoba homoseksualne orijentacije. Podaci o prevalenciji homoseksualnosti u određenoj populaciji ovise o stavovima društva prema homoseksualnosti te spram homoseksualnih osoba da se prilikom ispitivanja i izjasne kao takve pa varijabilitet homoseksualnosti u društvu stoga i nije toliko iznenađujući. No, prosječna zastupljenost homoseksualnosti u određenoj populaciji trebala bi biti stabilna.

Društvo u kojem živimo počiva na patrijarhalnim i heteroseksualnim normama koje favoriziraju seksualne odnose u svrhu reprodukcije. Jasno su definirane tradicionalne uloge muškaraca i žena koje iz ovog proizlaze. Ovim se društvenim normama također određuju odnosi između žena i muškaraca. U ovom smislu, jedino što društvo odobrava i podržava jest heteroseksualna orijentacija, veza između žene i muškarca, kao i društveno usvojeni rodni identitet žena i muškaraca u odnosu na spol u kojem su te osobe rođene.

{adselite} Na individualnom nivou homofobija proizlazi iz uvjerenja da su LGBTIQ osobe bolesne, nenormalne, aberantne, nemoralne, a što se manifestira kroz osjećaj straha, gađenja i mržnje prema pripadnicima LGBTIQ zajednice. Ovo uvjerenje proizlazi iz predrasuda i stereotipa koji postoje u društvu, a kojima su najčešće uzrok neinformiranost i neznanje. Pojedinci samo internaliziraju društvene norme i stavove od svojih roditelja, okoline, vjerskih institucija, što stvara plodno tlo za razvoj spolnih i rodnih stereotipa te predrasuda prema seksualnim manjinama.

Među najčešćim stereotipima proizašlima iz predrasuda heteroseksualnog društva prema homoseksualnim osobama ističu sljedeći – da su homoseksualci ili tetkasti, ženskasti, u slučaju da je riječ o gej muškarcima ili – ako je riječ o ženama, da su muškobanjaste. Uz ovu predrasudu prema homoseksualcima vezuje se i stereotipizacija uloga između partnera i partnerica istog spola, odnosno podjela na «muškog « partnera/icu i «ženskog» partnera/icu. Druga dva stereotipa manje su benigna i znatno više deplasiraju i stigmatiziraju homoseksualne osobe. Jedan se odnosi na izjednačavanje homoseksualnosti s pedofilijom što nikako nije točno. Ovaj stereotip etiketizira homoseksualne osobe, naročito muškarce, kao zlostavljače i iskorištavatelje djece i starijih malodobnih osoba. I na koncu, tu je i stereotip o tome da sve homoseksualne osobe boluju od AIDS-a ili neke druge seksualno prenosive bolesti, što opet stvara veliki jaz između homoseksualne manjine i heteroseksualne većine i produbljuje nesnošljivost i gađenje.

Moguće je da homofobne osobe aktivno djeluju sukladno svojim stavovima te tada dolazi do javne stigmatizacije homoseksualaca, verbalnog, emocionalnog i fizičkog zlostavljanja. Homofobija je na individualnom nivou usko povezana s normama i pravilima koja vrijede u kulturi iz koje pojedinac dolazi, kao i s tim koliko je njegova sredina liberalna, odnosno patrijarhalna i heteronormativna.

Institucionalizirana homofobija odnosi se na brojne vidove izražavanja netrpeljivosti kojima se ljudi diskriminiziraju na osnovi svoje seksualne orijentacije. Tako u Hrvatskoj u većini slučajeva još ne postoje primjerene zakonske i pravne regulative te sudske odluke kojima bi se nalagala zabrana diskriminizacije na osnovi seksualne orijentacije (pravo na zdravstveno osiguranje, korištenje usluga javnih službi, pravo na brak i osnivanje obitelji).

Homoseksualnost se spominje otkad teče povijest ljudske vrste i zastupljena je u svim kulturama. U nekim su kulturama i sredinama koje još nisu zahvatile tekovine zapadne civilizacije te koje se nalaze na periferiji globalizacije, oblici seksualnosti, koji su drugačiji od heteroseksualnosti i danas u potpunosti prihvatljivi, čak poželjni oblici seksualnog izražavanja. U zapadnoj civilizaciji koja je patrijarhalno uređena postoji općenita represija prema svakom obliku seksualnim aktivnostima u heteroseksualnom braku. Upravo je stoga teško prihvatiti vlastitu homoseksualnost i javno se deklarirati kao homoseksualna osoba.

Prema tome, pripadnice i pripadnike LGBTIQ zajednice možemo podijeliti na one koji su skriveni «u ormaru» i na one koji otvoreno izražavaju svoju seksualnost, tj. one koji su «izašli iz ormara». Dakle, sam proces coming outa – outanje uključuje priznavanje i prihvaćanje vlastite homoseksualnosti te priznavanje i obznanjivanje vlastite homoseksualnosti užoj i široj okolini. Homoseksualna osoba, koja je na početku procesa outanja, izložena je i psihički vrlo ranjiva. Hoće li osoba koja se outa naići na prihvaćanje od strane svoje okoline ili će biti odbačena utječe na njezinu sliku koju ima o sebi, samopouzdanje i samopostignuće. Samopouzdanje utječe na osjećaj subjektivne dobrobiti, zadovoljstva samim sobom  i svojim životom.

Tijekom perioda coming outa postoji faza istraživanja u kojoj osoba eksperimentira sa svojim novim seksualnim identitetom, ostvaruje kontakt s lezbijskom i gej zajednicom te razvija nove interpersonalne vještine. Nakon faze istraživanja, najčešće dolazi faza u kojoj osoba oformljuje prvu emocionalnu vezu s drugom osobom istog spola. Ispočetka su ove veze najčešće kratkoročne, kao što to, uostalom, najčešće i biva s prvim simpatijama i ljubavima. Ove prve veze karakteriziraju snažne emocije, ljubomora, turbulencije u partnerskom odnosu. Na kraju dolazi do faze integracije u kojoj homoseksualna osoba postaje dobro uklopljen član LGBTIQ zajednice te postaje zrela da se prepusti stvaranju i razvijanju emocionalne veze na duge staze.

Naravno, prije nego što može započeti proces izlaska iz ormara, osoba treba imati formiran homoseksualni identitet. Prema do sada navedenim teorijskim razmatranjima razvoj homoseksualnog identiteta odvija se kroz šest faza:

1. Konfuzija identiteta – Osoba vjerojatno funkcionira pod pretpostavkom da je heteroseksualna jer je heteroseksualnost normativna za naše patrijarhalno društvo. Kada se javi privlačnost prema osobama istog spola ili se osoba upusti u zavođenje osobe istog spola, javlja se zbunjenost. Osoba se pita: «Tko sam ja?»

2. Usporedba identiteta – Osoba počinje misliti sljedeće: «Možda sam homoseksualna.»   
Moguće da se u ovoj fazi jave osjećaji otuđenosti jer se izgubio komfor heteroseksualnog identiteta te se osoba upušta u nešto potpuno drugačije i novo.
 
3. Tolerancija identiteta – U ovoj fazi osoba misli: «Vjerojatno ja jesam homoseksualna.»  
Osoba počinje tražiti članove LGBTIQ zajednice te počinje ostvarivati kontakt s LGBTIQ subkulturom, nadajući se prihvaćanju i priznavanju kao punopravnom članu zajednice. Kvaliteta ovih inicijalnih kontakata od presudne je važnosti.

4. Prihvaćanje identiteta – Osoba sada može reči: «Ja sam homoseksualna.» i mnogo prije prihvatiti, a ne samo tolerirati svoj seksualni identitet.
Ponos zbog identiteta – Osoba dihitomizira svijet na homoseksualce (važni i dobri ljudi) i heteroseksualce (oni koji nisu dobri i važni). Postoji snažna identifikacija s gej zajednicom te vrlo često u ovoj fazi dolazi do coming outa.

5. Sinteza identiteta – Osoba više ne zauzima stav «mi nasuprot njih» prema heteroseksualcima i homoseksualcima te prepoznaje kako postoje i dobre, podržavajuće heteroseksualne osobe. U ovoj konačnoj fazi, osobi je u mogućnosti sintetizirati javni i privatni seksualni život.

{adselite} Mnogo je načina na koji homoseksualna osoba može biti outana ili se skrivati u ormaru. Tako su, na primjer, mnogi gejevi i lezbijke outani samo unutar homoseksualne zajednice ili bliskim prijateljima, a neki i obitelji, ali ne i na radnom mjestu. Životni stil gejeva i lezbijki značajno se razlikuje, najvjerojatnije iz tog razloga što društvo dodjeljuje različite uloge muškarcima i ženama te su uslijed toga muškarci i žene povezani na različite načine. Mnogo su diskriminiraniji gejevi od lezbijki iz upravo spomenutog razloga. U tradicionalnom je patrijarhalnom društvu, na primjer, posve prirodno da dvije žene dijele stan, ali kada dva muškarca žive zajedno, susjedstvo se vrlo brzo uznemiri. Prema tome, životni stil homoseksualnih osoba, naročito onih koji žive u tradicionalnim društvima, daleko je od jednostavnog i uniformiranog kakvim živi najveći dio heteroseksualnih parova. Način života i životni stil lezbijki i gejeva ovisi u prvom redu o spolu osobe koje žive zajedno, o tome jesu li se oba partnera outala ili je samo jedan izašao iz ormara u javnost. Nadalje, ovise o socioekonomskom statusu partnerica i partnera, njihovom zanimanju, ličnosti, stupnju liberalnosti sredine u kojoj žive i o još mnogim drugim faktorima.

Odrastanje i življenje u diskriminizirajućem homofobnom društvu dovodi do usvajanja negativnih  stavova i predrasuda o homoseksualnosti kod samih pripadnika i pripadnica LGBTIQ populacije. Naime, LGBTIQ osobe u heteronormativnom društvu uče da su nenormalne, da su manje vrijedne, da nešto s njima ne valja te prihvaćaju stigmu koju im je dalo društvo. Uslijed neprihvaćanja društva, homoseksualne osobe su u distresu, imaju čitav niz poteškoća i problema te razvijaju brojne neadaptivne obrasce ponašanja i simptoma psihičkih poteškoća. Svoj identitet taje, negiraju, pokušavaju promijeniti svoju seksualnu orijentaciju, misleći da će si na taj  način pomoći. No, dolazi do suprotnog učinka jer skrivajući pod otiračem jedan dio sebe, samo produbljuju svoju agoniju života «u ormaru» u potpunoj tajnosti.

Njihova kvaliteta života, mentalno zdravlje i osjećaj subjektivne dobrobiti bitno su narušeni, postaju izloženi različitim psihičkim, ali i zdravstvenim tegobama.

Mnoga su istraživanja pokazala kako homoseksualne osobe, koje imaju zadovoljavajuću podršku od strane svoje obitelji, prijatelja i šire okoline, imaju manje simptoma depresivnosti i anksioznosti, a svoj život ocjenjuju kvalitetnijim.

U velikim gradovima i razvijenim društvima koja su postigla visok stupanj demokratičnosti i liberalnosti, homoseksualne osobe imaju privilegiju da mogu zasnovati obitelj te ako požele, živjeti unutar homoseksualne zajednice i tako imati vrlo malo kontakata s heteroseksualnim osobama.

Homofobija je ono na što bismo se, kao stručna i civilna zajednica, trebali usmjeriti i što bismo trebali izdvojiti kao problem i zalagati se za borbu protiv diskriminacije. Povezivanje homofobije s drugim oblicima netrpeljivosti na rasnoj, nacionalnoj osnovi može pomoći njezinom boljem razumijevanju i traženju načina da se ona umanji i razriješi. Najdjelotvornije je pak sagledavanje stvari, u ovom slučaju seksualnosti, iz različitih uglova te razmjena stavova i iskustva osoba različite seksualne orijentacije.

Coming out je osobni izbor svake osobe. Njime homoseksualna osoba jača i produbljuje odnose s osobama do kojih joj je stalo i koje su tu za nju štogod da se dogodi, koji su njezini iskreni i istinski prijatelji. Coming out je ujedno i način očuvanja vlastitog integriteta i identiteta unutar šire društvene zajednice, naspram uniformnosti, konformizmu i potiranja samog sebe. Premda coming out ispunjava zadovoljstvom i ponosom, potiče osobne snage i potencijale, ovaj veliki korak u svijet prate i osjećaj tjeskobe i straha, što je, naravno, razumljivo imajući na umu anticipiranu homofobiju društva. Komu, kada i na koji način će netko priopćiti istinu o svojoj seksualnosti treba biti u potpunosti odluka svake homoseksualne osobe. Bitno je da se proces coming outa ne odvije na brzinu, površno, te da strana kojoj se osoba outa ne stekne dojam kako je izlazak iz ormara za osobu jednostavan kao reći «dobar dan» i vrlo banalna, neznačajna, trivijalna stvar.

Prilikom prvog coming outa bilo bi dobro da pojedinac koji se outa odabere blisku osobu, osobu za koju pretposavlja da će ga bezuvjetno podržati. I u ovom slučaju može doći do neprihvaćanja, zbunjenosti, pitanja poput «Što, stvarno?», «Tko je kriv za tvoju homoseksualnost?» ili izjava tipa  «Proći će te, to je samo faza.» Osoba koja se outa treba imati na umu kako to čini iz svoje potrebe za istinskim življenjem sebe u potpunosti, za prekidom  života u skrivanju i laži, iz težnje za iskrenim kontaktom, te da reakciju okoline, koja može biti različita, uvaži i da pokaže strpljenje prema svom slušaču. Jer, kao  što geju ili lezbijki nije sasvim lako i jednostavno sebi priznati da je homoseksualan/a, podjednako tako je i okolini homoseksualne osobe potrebno određeno vrijeme da prihvati osobu koja je prvi put izašla u javnost sa svojom seksualnom orijentacijom. Tako je i sa svim ostalim spoznajama – ljudi trebaju vremena da ih obrade, povežu s ranijim iskustvom, da im nađu neko novo mjesto u sebi i svom sustavu vrijednosti. Naročito im je teško s informacijama koje primamo u interakciji s onim osobama koje su nam važne te stoga nose određeni emocionalni naboj. Obrađivanje i prihvaćanje novih informacija te njihovo uključivanje u naš postojeći sustav informacija nalik je hranjenju – što je hrana slasnija i veća delicija, to je bogatijeg okusa koji možemo osjetiti u cjelini jedino ako je lagano pa s užitkom kušamo, sažvačemo i prepustimo dalje da se probavnim sustavom pretvori u tvari neophodne za ishranu i izgradnju našeg organizma.

Prihvaćanje je proces koji zahtijeva suradnju i uključenost obiju strana. Postupno objašnjavanje uz isticanje činjenica važnih za homoseksualnost i coming out bitno je jer ljudi, kada ih preplave vlastite emocije, teško izlaze na kraj i s tuđim emocionalnim krizama. Ovo je posebno važno prilikom procesa coming outa. Neki će roditelji spremno prihvatiti i pružiti podršku svom djetetu koje im se outalo kao homoseksualno. No, u većini slučajeva ovo nažalost nije pravilo. Dobro je da osoba naglasi kako je do coming outa roditeljima došla upravo iz potrebe da pred njima ne živi u laži, kako bi imali iskrenu i otvorenu komunikaciju te kako bi se distanciranost među članovima obitelji smanjila. I coming out roditeljima ima svoje faze, pa im je dobro napomenuti kako će im biti potrebno određeno vrijeme da prihvate homoseksualnost svoga djeteta.

Obitelj najprije prolazi kroz fazu šoka i negiranja u trenutku kad sazna za homoseksualnost svoga djeteta. Najčešće  dolazi do trenutnog prekida razgovora, skretanja razgovora na drugu temu. Odjednom postaje bitno što će o homoseksualnosti reći rodbina, a što susjedi. Čini se kao da je roditeljima važnije što će reći netko drugi od onoga što im upravo govori ili još ima za reći njihovo dijete. Roditelji osjećaju nesigurnost, negiraju postojeću situaciju te reagiraju baš kao da su pretrpjeli gubitak nečeg ili nekog bliskog – tuguju za heteroseksualnošću svojeg djeteta u koju su godinama vjerovali i bili u potpunosti sigurni da je nepromjenjiva. U ovoj fazi dobro je da osoba koja je napravila coming out asertivno objasni roditeljima kako je, njezinim outanjem njima, nastala razlika jedino u ovom novom iskustvu, a koje se temelji na prihvaćanju vlastite homoseksualnosti u potpunosti, kao sastavnog dijela života. Dijelovi ličnosti koji se tiču osobina prema kojima je Perica Perić upravo Perica Perić nisu se izmijenili, oni ga i nakon coming outa određuju kao jedinstvenu osobnost, daju mu skup osobina kojima je bio prepoznatljiv i prije outanja. Iskustvo je promijenilo isključivo način na koji osoba poima sebe, način na koji se odnosi prema sebi (po prvi put zastupa sebe) i prema svojoj okolini.

Osoba koja čini coming out nova je samo po snazi i jačini kojom zastupa sebe i svoj identitet. Samo iskustvo coming outa mijenja i osobu koja izlazi iz ormara i njezinu okolinu. U slučaju da roditelji odbiju daljnji razgovor, dobro je malo pričekati, uzeti time-out – taktizirati. Zatim im je dobro predočiti informacije o homoseksualnosti jer njihove negativne reakcije vjerojatno proizlaze iz toga što su vrlo malo ili nimalo upućeni u različite varijante seksualnosti.

Slijedi faza u kojoj roditelji polako shvaćaju što im je njihovo dijete reklo. Počinju se pitati što je uzrok njegovoj homoseksualnosti. Mnogi od njih osjećaju krivnju jer se boje sa su svojim odgojem «skrivili» homoseksualnost svoga djeteta. Misle da su upravo oni stvorili «probleme» svom djetetu. Tražeći objašnjenje, osim samootkrivanja, moguće je da počnu kriviti i prebacivati «odgovornost» sa svog djeteta na njegove ili njezine prijatelje, okolinu i na samo dijete jer je ono «izabralo u koga će se zaljubiti». Ono što je bitno učiniti u ovoj fazi jest objasniti roditeljima kako ne postoji «krivac» za homoseksualnost te da se ona ne stvara odgojem.

Nakon faze traženja krivca dolazi do faze izražavanja osjećaja. U ovoj fazi roditelji polagano prestaju biti u otporu i počinju izražavati spremnost za razgovor o homoseksualnosti sa svojim djetetom te vrlo često to sami jasno daju do znanja i pozivaju na razgovor. Postavljaju mnoga pitanja, ali još uvijek pokušavaju nekom pripisati osjećaj krivnje. Važno je otvoreno razgovarati s roditeljima, dopustiti i njima i sebi izražavanje misli i emocija te uvažavanje vremena koje je potrebno svakom od roditelja da prihvati seksualnu orijentaciju svoga djeteta.

Posljednja faza  obilježena je roditeljskim prihvaćanjem odluke o izboru seksualne orijentacije njihovog djeteta. Pitanja su istrošena – neka su zasigurno  postavljena i po nekoliko puta u različitim situacijama, emocije su se stišale. Ali, samo prihvaćanje djetetova prava na izbor seksualne orijentacije ne znači automatski i to da su se roditelji pomirili sa homoseksualnošću svog djeteta. Ovo je trenutak kada roditelji i dijete trebaju biti iskreni jedni prema drugima i, s obzirom na sve što su zajedno prošli, donijeti odluku o tome kakav odnos ubuduće žele imati. Upravo o ovoj odluci ovisi ti hoće li roditelji prihvatiti djetetovu homoseksualnost u potpunosti. Prihvati li roditelj u potpunosti svoje dijete kao homoseksualno, to njihov odnos uzdiže za još jednu stepenicu, čini ga kvalitetnijim, a u pojedinca stvara osjećaj prihvaćenosti, pripadnosti obitelji, sreće, podrške i većeg samopoštovanja. Ovim se otvara mogućnost da roditelji prihvate i pripadnost njihovog djeteta LGBTIQ zajednici, sudjelovanje u aktivističkim djelatnostima, upoznavanje i prihvaćanje djetetovog partnera.

Naravno, nigdje nije zapisano da proces coming outa roditeljima mora teći upravo kroz ove faze odnosno sadržavati baš sve navedene faze. Uvijek postoje iznimke u slučajevima koji odstupaju od nekog općeg pravila. Proces i način na koji će prihvaćanje coming outa teći ovisi o roditeljima, o situaciji u kojoj su saznali za homoseksualnost svoga djeteta, načinu na koji im je dijete priopćilo svoju seksualnost, te treba uvažavati individualne razlike u vremenu koje je svakom pojedincu potrebno da prihvati novosti ili pak da se vrati u prethodnu fazu. Proces ne mora nužno ići linearnim i jednosmjernim putem.
 
Iva Zegura, Coming out, Razumjeti vs./feat. Prihvatiti

Podijelite

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to StumbleuponSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn