Svako je društvo slobodno, napredno i zadovoljno onoliko koliko je slobodan, zadovoljan i sretan svaki pojedinac. Također, činjenica je da je obitelj temelj svakoga društva a bez sretne i zdrave obitelji u kojoj vladaju kvalitetni i humani odnosi, nema ni sretnoga i naprednog društva.

Moje dijete je GEJ! Što da sad učinim? - 5.0 out of 5 based on 3 votes
5 1 1 1 1 1 Rating 5.00 (3 Votes)
Za roditelje!

 

Najčešća pitanjaZa mnoge roditelje saznanje da je njihovo dijete homoseksualne orjentacije predstavlja ogroman šok. Iako se još u najranijem djetinjstvu mogu pojaviti pojedini znaci koji mogu ukazivati u kojem pravcu bi se mogla razvijati djetetova osobnost, većina roditelja ne želi ni razmišljati o mogućnosti da njegovo dijete u tolikoj mjeri može odstupati od uvriježenih društvenih normi.

U trenutku spoznaje u svijesti roditelja pojavljuju se mnoga pitanja na koja oni ne znaju odgovore. Stoga smo se potrudili temeljem saznanja drugih roditelja koji su ta iskustvo prošli kao i temeljem raznih istraživanja dati odgovore na najčešća pitanja koja se u tom trenutku pojavljuju pred roditeljima.

Ovaj članak će, naravno, biti nadopunjavan kako bude rasla i naša razina znanja.



Što se događa meni? A što mom djetetu?

Događa se to da otkrivate nešto vrlo bitno o tome tko je vaše dijete, a vaše dijete vam je priznalo nešto vrlo bitno o tome tko je on ili ona. To može biti bolno iskustvo za roditelja, ili može postati oplemenjujuće iskustvo. Ovisi o vama.

Postoje određene faze procesa u kojem ste se našli, htjeli vi to ili ne. One uključuju učenje i sazrijevanje. Ponekad će biti bolno, ponekad radosno. Dobit ćete ono što uložite u taj proces, što ovisi o tome koliko možete biti tolerantni i otvorenog uma.


Neki su roditelji puni predrasuda, i to u daleko većoj mjeri od njihove djece, što može dovesti čak i do toga da potpuno odbace svoju djecu i otjeraju ih na ulicu. Vi vjerojatno niste to učinili. Da jeste ne biste ovo čitali. Upravo tako! Time se statistički nalazite među 25 posto tolerantnih roditelja gej i lezbijske djece.

Na ovim web-stranicama upoznat ćete se s procesom prihvaćanja i što možete očekivati.

Zašto mi je dijete to moralo reći?

Vaše dijete želi biti iskreno prema vama! Pokušavati glumiti da je on ili ona nešto što nije – teško je breme koje se nosi s mnogo osjećaja krivnje i stida. Pokušavali ste naučiti svoje dijete poštenju i sada vam je ono pokazalo da vas voli dovoljno da vam prizna tko je, čak i s rizikom da ga odbacite. Priznavši vam da je gej ili lezbijka, vaše dijete skinulo je to teško breme krivnje i stida sa svojih leđa. Morate shvatiti koliko je to veliko olakšanje kada ne morate lagati tko ili što ste.

Kao roditelj, nedvojbeno mnogo cijenite poštenje kod svog djeteta. To je najbolji primjer njegovog karaktera. Sama činjenica da vam se dijete povjerilo pokazatelj je toga da su se isplatili vaši napori u podučavanju poštenja i cjelovitosti osobe.

Koliko god je to nedvojbeno velik teret za vas, također je i izazov. On se sastoji u tome što sad poznajete svoje dijete bolje nego ikada, pa vam stoga taj izazov omogućuje da se zbližite sa svojim djetetom bolje nego ikada prije. Ako možete biti iskreni prema svome djetetu i reći mu kako se osjećate, ako mu možete objasniti da ga i dalje volite bez obzira na njegovo priznanje; možete iskoristiti tu situaciju da se zbližite sa svojim djetetom i da mu postanete važniji nego što ste bili ikada prije. Zar kao roditelj ne želite upravo to?

Jesam li ja kriv / kriva?

Pitate ste jeste li u nečemu pogriješili? Što ste to skrivili? Zašto vam se to događa?

Nemojte osjećati krivnju! Niste učinili ništa krivo. Vi ste divan roditelj i vaše gej dijete će postati divna odrasla osoba baš poput vas. Zapravo, vaše gej, lezbijsko, biseksualno ili transrodno dijete nije takvo zbog nečega što vi jeste ili niste učinili.

Kako znanost sve više napreduje u pogledu otkrivanja uzroka homoseksualnosti i transrodnosti, sve je jasnije da se one javljaju u veoma ranoj dobi. Većina gej muškaraca i mnoge lezbijke reći će vam da su u vrlo ranoj dobi shvaćali da su "drukčiji", a ponekad je to i jedno od najranijih sjećanja.

Prastaro psihološko tumačenje da homoseksualnost nastaje zbog slabog oca i/ili dominantne majke opovrgnuto je nebrojenim studijama. To još govori tu i tamo poneki psihijatar sa skrivenim namjerama, najčešće iz religijskog miljea. Objektivna znanost odavna je odbacila tezu da roditeljski stilovi imaju ikakav utjecaj na seksualnu orijentaciju i rodno izražavanje djeteta.

Najvažniji emocionalni doprinos koji neki roditelj može dati svome djetetu je da ga voli. Kao i većina roditelja, vi to činite i imate namjeru to činiti i dalje. U suprotnom ne biste ovo čitali. A sada kad znate za sklonosti svoga djeteta, ono treba vašu ljubav i
podršku više no ikada. Tome i služe ove web-stranice – pomoći vam da volite svoje dijete i da mu date podršku koju treba.

Tko je naveo moje dijete na to?


Nitko. Vaše dijete je gej od iznenađujuće rane dobi i nikad nije svjesno odlučilo da bude gej. Dakle, nitko ga nije regrutirao.

Primamljivo je tražiti žrtve. Riječ je o duboko emocionalnom iskustvu za roditelja. Ono izvlači sve protektivne instinkte u dobrim roditeljima.

Nemoguće je da itko ikoga "navede" da postane gej. Razlog tomu je jednostavan – biti gej ili lezbijka nije stvar svjesnog izbora.

Još je dr. Jack Weinberg, predsjednik Američkog psihijatrijskog društva, rekao u priopćenju za javnost 6. listopada 1977. da je strah od toga da ćete se "zaraziti homoseksualnošću" u školi ili bilo gdje "potpuno znanstveno neosnovano".

Zastanite i upitajte se: "Jeste li vi svjesno odlučili da budete heteroseksualni? Da vas privlače osobe suprotnog spola?" Naravno, nikada niste.

Možete li izabrati nekoga tko vas fizički uzbuđuje? Naravno, ne možete. A ne može ni vaše dijete. Budući da ni ono ne može svjesno odlučiti tko će mu se sviđati, reći da je sklonost k osobama istoga spola zlo ili grijeh može mu biti veoma bolno jer ono ne može spriječiti takve osjećaje. To se jednostavno dogodi. S vremenom, takva krivnja, strah i gnjev mogu prouzročiti toliku depresiju koja može završiti i samoubojstvom. Kao roditelj, morate biti osjetljivi na osjećaje krivnje i stida.

Vaše dijete nije gej ni zbog čega što ste vi ili netko drugi napravili. Dok znanost ne može u precizno objasniti što uzrokuje homoseksualnost, vodeći istraživači pokazuju da određenu ulogu u tome imaju i genske predispozicije i kulturološki utjecaji.

Trebamo li reći porodici? A susjedima?


Odluka da se kaže i nekome drugom zapravo je na vašem djetetu. On ili ona ima odnose s brojnim ljudima. Ako bi im priznali, možda bi moglo doći do zahlađenja ili potpunog prekida tih odnosa, pa je za njegovu ili njenu psihičku dobrobit veoma bitno da samostalno određuje tko će znati.

Roditelj često teško shvaća da djetetu može biti iznimno teško da o tome priča s nekim koga poznaje većinu života jer postoji realna mogućnost da ga se ta osoba odrekne i obustavi svaki daljnji kontakt.

Osim toga, vaše dijete možda ima više iskustva u suočavanju s predrasudama i diskriminacijom nego što vi to možda mislite. Možda se vaše dijete povjerilo nekim svojim bliskim prijateljima godinama prije nego vama. Time je moglo naučiti kako se uhvatiti u koštac s posljedicama priznanja mnogo više nego što vam se čini.

Ne možete očekivati od svoga djeteta da bude iskreno ako bi posljedice priznanja mogle biti razorne, npr. potpuno odbacivanje. Vaše će dijete u moralnom smislu sazrijeti mnogo brže ako ono samo odluči kome će i kada reći ili ako vam izrijekom dopusti da to učinite; a ne da vi to činite samoinicijativno.

No dobro dobro, ali ja želim objektivne informacije



Evo što kaže Hrvatsko psihijatrijsko društvo o homoseksualnosti:

Zagreb, 09.04.2002.

Vrlo kratko: suvremena Svjetska psihijatrija homoseksualnost i biseksualnost više ne smatraju psihijatrijskom bolesti odnosno poremećajem.

U pravu ste što se tiče povijesne povezanosti psihijatrije i problema homoseksualnosti. Ta se povezanost može pratiti kroz dug vremenski period.

Noviji pogledi na seksualnost imaju svoje korijene u drugoj polovini 19. st. kada su brojni europski seksolozi, uključujući i više značajnih psihijatara, počeli proučavati homoseksualnost sa znanstvenog aspekta. U proteklih stotinu godina razmatranja homoseksualnosti su prolazila kroz dva velika perioda; prvi od druge polovine 19. st. pa do polovine 20. st. gdje su predominirali biološki i psihologijski, uglavnom psihoanalitički pristupi homoseksualnosti. To je bio značajan pomak u odnosu na raniji religijski i moralni koncept. Drugi period počinje od vremena publikacija proučavanja seksualnosti Kinseya iz 50-tih godina 20. st. pa sve do izostavljanja homoseksualnosti iz liste mentalnih poremećaja Američkog psihijatrijskog udruženja 1973. g. Otada se homoseksualnost smatra normalnom varijantom seksualne želje i ponašanja.

Stavove prema homoseksualnosti najbolje odražavaju promjene u američkoj klasifikaciji mentalnih poremećaja poznatoj pod nazivom Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders (DSM-I). Prva je klasifikacija objavljena 1952. i u njoj je homoseksualnost bila klasificirana kao vrsta mentalnog poremećaja zajedno s ostalim seksualnim devijacijama, kao vrsta sociopatskog poremećaja osobnosti, što se definira kao pojavnost određenog neprihvatljivog ponašanja pri čemu osoba ne pokazuje znake nelagode i disfunkcije. U drugom izdanju DSM-a publiciranom 1968. homoseksualnost je i nadalje svrstana u seksualne devijacije, ali više nije bila kategorizirana kao vrsta sociopatskog poremećaja osobnosti.

Tijekom sljedećih više godina započela je sve glasnija bitka osoba homoseksualne orijentacije za deklasifikacijom homoseksualnosti kao mentalnog poremećaja. Nakon značajne političke aktivnosti i znanstvenih studija ovog problema uslijedio je prijedlog Komiteta za nomenklaturu Američke psihijatrijske organizacije da homoseksualnost eliminira iz DSM-a, što se na koncu dogodilo 1973.

Kao rezultat tog zbivanja po prvi puta u doba moderne povijesti homoseksualnosti ona više nije bila klasificirana kao vrsta bolesti. Objašnjenje za to leži u činjenici da se mentalni poremećaj definira kao stanje u kojem osoba ili iskazuje subjektivni osjećaj distresa ili općenito oštećenje u socijalnom funkcioniranju i djelotvornosti kao rezultat poremećaja. Budući da se ni jedan od tih kriterija ne može primijeniti na homoseksualne osobe koje su zadovoljne sa svojom seksualnom orijentacijom, to je bio i razlog da se homoseksualnost izostavi iz psihijatrijske klasifikacije kao svojevrstan poremećaj.

Ipak se pojavila nova dijagnostička kategorija pod nazivom 'poremećaj seksualne orijentacije' koji se primjenjivao za one homoseksualne osobe koje su se osjetile poremećenim, bile u konfliktu sa svojom orijentacijom, ili koje su željele mijenjati svoju seksualnu orijentaciju.

1980. g. kada je publiciran DSM-III, poremećaj seksualne orijentacije bio je zamijenjen novom dijagnostičkom kategorijom 'ego distonička homoseksualnost', što se primjenjivalo na one osobe koje su svoju homoseksualnu orijentaciju doživljavale s trajnim disteresom. I na koncu, u revidiranom trećem izdanju DSM-a (DSM-III-R) publiciranom 1986. g. uklonjene su sve naznake da bi se homoseksualnost mogla smatrati bilo kakvom vrstom mentalnog poremećaja.

Nadam se da ćete na temelju ovog mog, nešto opširnijeg opisa, moći sagledati povijesna zbivanja u odnosu psihijatrije i homoseksualnosti kao i suvremene psihijatrijske stavove prema takvoj seksualnoj orijentaciji, kao i razloge zašto suvremena psihijatrija više ne smatra da je homoseksualnost psihijatrijski poremećaj.

S poštovanjem,

prof.dr.sc. Ljubomir Hotujac
predsjednik Hrvatskog psihijatrijskog društva i predstojnik Klinike za psihijatriju

No Je li homoseksualnost neprirodna?

Homoseksualnost, biseksualnost i heteroseksualnost su tri potpuno normalna vida seksualne orijentacije. U prilog tome idu i mnoga istraživanja koja su pokazala da su lezbijke i gej muškarci podjednako psihički zdrave ili bolesne osobe koliko i one heteroseksualnog usmjerenja. Ako se netko rodi sa psihičkim ili hormonskim poremećajem (autizam, mentalna zaostalost) ili fizičkim poremećajem (sljepoća, invalidnost, gluhonijemost) takva je osoba u određenoj mjeri nesposobna za život i potrebna joj je pomoć drugih ljudi. Međutim, ako se netko rodi s homoseksualnom ili biseksualnom sklonošću, ta osoba nipošto nije nesposobna za život. Sve što imaju heteroseksualne osobe, imaju i homoseksualne. Zato se ne može govoriti o genetskom poremećaju (kao kod autizma), nego o genetskoj predispoziciji (kao za visinu ili boju očiju). S obzirom da nije bolest, homoseksualnost se ne može ni liječiti, a otpočetka sedamdesetih, psihijatrijske udruge najstrože osuđuju bilo kakav pokušaj mijenjanja nečije seksualne orijentacije. Mnogi pogrešno vjeruju da je moguće seksualnost manjine prilagoditi većini, no to je jednako apsurdno kao kad bismo pokušali promijeniti nečiju plavu boju očiju, jer većina ima smeđe.

Što je uzrok nečijeg spolnog usmjerenja?


Postoje brojne teorije o uzrocima spolnog usmjerenja. Danas se znanstvenici slažu da je spolno usmjerenje posljedica složenog međuodnosa različitih bioloških faktora. Postoje brojni dokazi da genetski i urođeni hormonalni faktori određuju nečije spolno usmjerenje.
U uzroke treba uvrstiti i socijalni kontekst, a ne samo biološki, jer ovisno o društvenoj socijalizaciji, spolni identitet se i razvija (afirmira ili potiskuje…)
Inače, bavljenje uzrocima je česta preokupacija same gej populacije i dio ‘dokazivanja’ normalnosti… Treba uvijek isticati kako znanstvena legitimacija uzroka pomaže u procesu društvenog prihvaćanja, no isto tako je podložna promjeni, jer znanstvene teorije nisu apsolutne istine.

Je li homoseksualnost proizvod suvremene dekadencije?

Homoseksualnost postoji otkako i ljudski rod. Kako bi onda mogla biti proizvod ičega suvremenog? Homoseksualnost nije čovjekova bit. Čovjek je čovjek, a homoseksualnost je samo dio njegovog identiteta.

Je li homoseksualnost izbor?

Ne. Spolno usmjerenje nije izbor. Danas psiholozi smatraju da spolna orijentacija nije svjestan izbor i da se ne može dobrovoljno promijeniti. Najnovija istraživanja pokazuju da se spolno usmjerenje određuje prije ili kratko nakon rođenja. Kao i heteroseksualne osobe, i gejevi i lezbijke otkrivaju svoju spolnost u pubertetu. Nisu vrbovani, zavedeni ili naučeni da budu homoseksualni. Jedino što teoretski mogu izabrati je žele li živjeti iskreno prema sebi ili u skladu s nerealnim očekivanjima društva. U praksi, mnogi žele živjeti iskreno no zbog društvenog pritiska im to nije moguće. Neki ljudi su gej i lezbijke, a neki heteroseksualci kao što neki imaju plave, a neki smeđe oči. To se ne bira, to je samo još jedan dio identiteta pojedinca.

Nastaje li homoseksualnost zbog poremećaja u razvoju, zanemarivanja od strane roditelja ili zlostavljanja?

Ne. Takvo mišljenje se temelji na malobrojnim studijama koje su provođene na temu homoseksualnosti do 1969. Prema njima se smatralo da je muška homoseksualnost uzrokovana prejakom majkom i/ili slabim, povučenim ili netrpeljivim ocem. Međutim, kasnije se pokazalo da su takve studije rađene oskudnim istraživačkim metodama: obrađeni su samo ljudi koji su dolazili na psihoanalizu, nije bilo dobrog uzorka, nije postojala komparativna kontrolna skupina, a istraživači nisu ni pokušali otkloniti postojeće predrasude. Te su studije više pokazale o samim pacijentima nego o gej i lezbijkama.
Gej muškarci i lezbijke se rađaju u svim tipovima obitelji (harmonirajućim i neurotičnim), od malih sela do velegrada. Ima ih u svim mogućim socioekonomskim, etničkim, vjerskim i rasnim grupacijama.
Prema istraživanjima Reinischa (1988.), roditelji ne mogu utjecati na spolno usmjerenje svoje djece u normalnim uvjetima odgajanja i odrastanja. Međutim, stav roditelja može utjecati na to kako će se dijete postaviti prema svome usmjerenju.
U studiji koju su napravili Bell, Weinberg i Hammersmith (1981.) ispitano je 979 homoseksualaca i 477 heteroseksualaca. Tri godine su se prikupljali podaci, pet godina za njihovu analizu i još dvije godine provjeru istih. Utvrdili su da obiteljska prošlost nema utjecaj na spolno usmjerenje.

Nastaje li homoseksualnost zbog loših iskustava sa suprotnim spolom?

To je potpuno krivo mišljenje. Naime, gej muškarci i lezbijke svjesni su svog spolnog usmjerenja u vrlo ranoj dobi ili pubertetu, prije bilo kakvih iskustava s drugim osobama. Osim toga, mnoge osobe koje su bile zlostavljane u djetinjstvu ili su imale loša iskustva i dalje ostaju heteroseksualne.
U studiji koju su napravili Bell, Weinberg i Hammersmith (1981.) ne postoji dokaz koji bi potkrijepio ovu tvrdnju. Traumatična iskustva prouzročila su jednaku patnju i homoseksualnim i heteroseksualnim osobama, ali nisu ih nagnala da promijene svoje spolno usmjerenje. To što je netko gej ili lezbijka ne znači da je bijesan na osobe suprotnog spola, već da ih jednostavno privlače osobe istoga spola.
Israživanje Brannocka i Chapmana (1990.) pokazalo je da heteroseksualke i lezbijke prijavljuju podjednak broj traumatičnih iskustava (incest, zlostavljanje, nasilje, silovanje, uznemiravanje...)

Nasljeđuje li se homoseksualnost? Koji su dokazi?

Postoji nekoliko značajnih istraživanja:

  1. Bailey i Pillard su 1991. istraživali homoseksualnost na blizancima. Kod gejeva koji su imali brata jednojajčanog blizanca, 57% blizanaca također su bili gejevi. Ako su blizanci bili dvojajčani, podudaranje je bilo 24%. Činjenica da je stupanj podudaranja znatno veći u jednojajčanih blizanaca ide u prilog tvrdnji da se homoseksualnost nasljeđuje. Slični su i rezultati Baileya i suradnika (1993.) na ženskom uzorku (48% kod jednojajčanih blizanki, te 16% kod dvojajčanih).
  2. Istraživanje Le Vaya (1991.) potvrđuje Allenova (1989.) o razlikama u veličini treće intersticijske jezgre prednjeg hipotalamusa (INAH 3), važne za hormonalnu regulaciju i seksualno ponašanje. Ispitivanjima post mortem je pokazano da je ova jezgra otprilike dvostruko veća u heteroseksualnih muškaraca, nego u žena i homoseksualnih muškaraca.
  3. Prema istraživanjima Sveučilišta u Austinu (Texas, SAD) (1998.) pokazano je da se pužnica (dio unutarnjeg uha) lezbijki razlikuje od onih heteroseksualnih žena. Istraživanja pokazuju da je refleks na jedan poseban zvuk kod lezbijki mnogo sličniji onom kod muškaraca nego kod heteroseksualki. Dennis McFadden (voditelj istraživanja) smatra da su pužnice u lezbijki drukčije vjerojatno uslijed hormonskog utjecaja prije rođenja.
  4. Richard Green sa Sveučilišta u Los Angelesu pokazuje da su djeca koja se u djetinjstvu ponašaju i igraju kao djeca suprotnog spola u 75% slučajeva homoseksualno usmjerena. Stoga smatra da se spolno usmjerenje određuje u vrlo ranom razdoblju života.
  5. Dean Hamer s američkog Nacionalnog instituta za rak usporedio je DNA četrdesetoro homoseksualne braće. Pokazalo se da gotovo svi imaju genetsko obilježje u Xq28 području x-kromosoma. Stoga se sve više govori o tzv. gej genu (engl. gay gene). No i da nema gena za homoseksualnost, pitanje je ima li ga i za heteroseksualnost.

Može li se moje dijete izliječiti od homoseksualnosti?

Pošto homoseksualnost nije nikakva bolest, nema se tu što liječiti. Ne postoji niti jedan znanstveni dokaz koji bi podržao djelotvornost bilo koje takve terapije.

Neki homoseksualci odlaze i raspituju se za liječničku pomoć koja bi im pomogla odreći se homoseksualnosti. Razlog može biti društveni pritisak, uspješno internalizirana homofobija, problem u seksualnoj socijalizaciji općenito i sl. Slučajevi u kojima su dokazivana izlječenja najčešće su obuhvaćala upravo takve pacijente.

Znanstvena revizija takvih terapija nije dokazala njihovu uspješnost, naprotiv otkrila je niz propusta u metodologiji (K. Teweleit: Muške fantazije). Danas psiholozi smatraju da bi bilo neetično pokušati promijeniti bilo čije spolno usmjerenje. Američka akademija pedijatara smatra da takve terapije imaju upravo suprotan učinak budući da izazivaju osjećaj krivnje i tjeskobu, dok istodobno nema rezultata u smislu promjene spolnog usmjerenja. Također smatra da su gejevi i lezbijke koji su prihvatili svoje usmjerenje boljeg psihičkog stanja od onih koji nisu.

Neki gejevi i lezbijke zbog pritiska društva izabiru život u celibatu. Isto tako, mogu potiskivati i poricati svoju homoseksualnost, mrzeći i samoga sebe zbog toga. Neki čak mogu odabrati privid heteroseksualnog života. Iskustvo pokazuje da u tom slučaju dolazi do neispunjenja u najboljem, odnosno katastrofe u najgorem slučaju.

 
autori : Scott Bidstrup | Dorino Manzin

Podijelite

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to StumbleuponSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn