Iako se stav javnosti o postojanju različitih seksualnih orijentacija znatno promijenio u zadnjih nekoliko godina, mnogi roditelji ne žele ni zamisliti mogućnost da njihovo dijete jednoga dana na obiteljski ručak dovede istospolnog partnera. Doduše, postoji i veliki postotak onih koji bi svoje dijete prihvatili „kakvo god da jeste“ pri čemu se često koristi sljedećim usporedbama: „bolje homoseksualac nego narkoman, kriminalac ili alkoholičar“ što jasno definira stavove roditelja prema kojima je homoseksualnost nešto samo po sebi negativno, neprihvatljivo i nadasve nepoželjno.
Pored manjeg postotka roditelja kojima je seksualnost njihova djeteta pitanje njegove osobnosti i neodvojivi dio njegova identiteta, najveću skupinu ipak sačinjavaju roditelji koji na pitanje: „Kako biste reagirali kada biste saznali da je vaše dijete gej?“ odgovaraju rečenicom u kojoj se neizostavno nalazi veznik „ali“ kojim pokušavaju argumentirati zašto im i sama pomisao na takvu mogućnost izaziva nelagodu.
Iza toga obaveznog „ali“ nalazi se iskrena briga za budućnost njihova djeteta koja se temelji na pretpostavkama da će zbog njegove različitosti doživjeti osudu okoline zbog čega će biti otežana njegova socijalna i društvena afirmacija što bitno umanjuje mogućnosti za ostvarenje duhovno, emocionalno i socijalno sadržajnog života.
No mora li baš biti tako?
Da se Martina Navratilova slučajno u svojoj 17-oj godini "outala" svojim roditeljima, oni bi imali dovoljno razloga da izvrše obiteljski suicid. Pored toga što je, kao ljevoruka djevojčica, od najranijeg djetinjstva vjerojatno prolazila kroz svojevrsnu diskriminaciju kojoj su tih godina u svim školama diljem svijeta bile izložene ljevoruke osobe, sudbinu lezbijke u zemljama istočnog bloka s početka sedamdesetih većina ljudi ne bi poželjela ni najvećem neprijatelju. U takvim okolnostima saznanje da je njihovo dijete lezbijka, definitivno bi u očaj bacilo većinu roditelja. Iz sasvim opravdanih razloga.
{adselite} Ni odlazak iz Čehoslovačke u Ameriku za Martinu nije značio uklapanje u „normalne“ društvene okvire. Naprotiv, nova domovina je u vrijeme hladnog rata prilično zazirala od osoba s druge strane željezne zavjese što je prilično otežalo njene prve godine boravka u Americi. Usto u svijetu profesionalnog sporta, unatoč ženskim disciplinama, presudne odluke su većinom donosili muškarci.
Pa ipak, Martinu Navratilovu, ljevoruku čehoslovačku lezbijku, ništa nije moglo spriječiti da postane neprikosnovena kraljica teniskih terena. Ni činjenica da je sve pobjede osvojila lijevom rukom, ni njeno čehoslovačko porijeklo, pa ni povlačenje većine najvećih sponzora kada je davne 1980-te javno priznala svoju seksualnu orijentaciju.
Njena blistava karijera, koja je rezultat njenih osobnih vrijednosti, zasjenila je sve različitosti koje su od rođenja utjecale na odnos okoline prema njoj, i postavila je na tron s kojeg će je teško tko moći skinuti.
Ovo je samo ekstremni primjer kako je gotovo nemoguće pretpostaviti kakvu će budućnost ostvariti naše dijete za 5, 10 ili 15 godina.
Ne želim reći da samo svjetski uspjeh može osigurati gej osobama sadržajan život.
Želim reći da je homoseksualnost samo jedna od mnogih osobina koje označavaju identitet gej osobe. I da ona jedino ima utjecaj na izbor partnera čime se ostvaruje emocionalna afirmacija. Društvenu, poslovnu, socijalnu i duhovnu afirmaciju ostvaruju neke sasvim druge osobine od kojih je samopouzdanje jedna od najznačajnijih.
Stoga, umjesto straha, pretpostavki i pogrešnih projekcija, pomozite svom djetetu da stekne samopouzdanje čime ćete stvoriti osnovne preduvjete da ono samo u najvećoj mjeri utječe na svoju budućnost. A na stjecanje samopouzdanja najveći utjecaj ima prihvaćanje onih njegovih osobina, koje dijete i da hoće, ne može promijeniti.
