Svako je društvo slobodno, napredno i zadovoljno onoliko koliko je slobodan, zadovoljan i sretan svaki pojedinac. Također, činjenica je da je obitelj temelj svakoga društva a bez sretne i zdrave obitelji u kojoj vladaju kvalitetni i humani odnosi, nema ni sretnoga i naprednog društva.

0 1 1 1 1 1 Rating 0.00 (0 Votes)

U potrazi za lezbijkama iz JugoslavijePiše: Olga

Pronalazak lezbijke

Nakon što sam prisustvovala prvoj međunarodnoj konferenciji za lezbijke u Amsterdamu krajem decembra 1980, počela sam osjećati potrebu da posjetim Jugoslaviju bez obzira na rizik. Prva postaja je bila Ljubljana, glavni grad Slovenije, koja ima najviši životni standard tako da je najliberalnija. Tokom 10 dana sam neprestano uspostavljala osobne kontakte sa ženama za koje su mi rekli da su lezbijke ili koje su radile na ženskim pitanjima. Otvoreno sam se izjašnjavala kao lezbijka i feministica.

Sve su porekle da su lezbijke, neke iz straha da će izgubiti karijeru ili da će im muževi ili rodbina saznati za način života, a nekoliko ih je spomenulo da su feministice, ali da ne poznaju nijednu lezbijku. Bila sam poprilično obeshrabrena.

Na kraju sam odlučila kontaktirati ženski časopis. Blago oklijevajući, složili su se objaviti intervju sa mnom, o tome odakle dolazim, o mom feminizmu, lezbijstvu i s mojom slikom. Prvi nacrt intervjua je izgledao kao da je osoba koja me intervjuirala ismijavala američke feministice i lezbijke. Uz dosta istraživanja i truda smo napravili kompromis oko nacrta u kojem bi također najavili drugu međunarodnu konferenciju za lezbijke koja se trebala održati u Italiji narednog mjeseca.

Kad sam vidjela objavljeni intervju, shvatila sam da su izbacili većinu radikalnih izjava; lezbijska konferencija je najavljena, ali ne i adresa (što je značilo da će lezbijke morati pisati časopisu i odati svoj identitet da dobiju adresu). Te su me činjenice uzrujale, ali mi je urednica rekla da časopis kontroliraju najveće dnevne novine i da je urednik odradio završne promjene na intervjuu. Tokom tih dana sam se osjećala usamljeno iako su mi heteroseksualni prijatelji/ce kod kojih sam odsjedala pružali potporu. Žudila sam za lezbijkom s kojom mogu razgovarati. Strah je rastao, pogotovo sad kad su se moj intervju i slika nalazili na kioscima diljem zemlje. Odlučila sam da ne kontaktiram svoju obitelj kao što su me zamolili te se premišljala i oko te odluke.

Napokon sam zahvaljujući intervjuu dobila kontakt za outiranu lezbijku u Zagrebu koja je baš tad bila napisala javno pismo u kojem se outirala najvećim novinama u Beogradu. Bilo je poprilično iznenađujuće da je ona pisala pismo u kojem se outira dok sam ja radila na intervjuu, a da se nikad nismo srele!

Kad sam upoznala Mariju u Zagrebu, sedam sati smo pričale bez zaustavljanja; toliko smo se slagale u mišljenju i djelovanju. Sastajale smo se svaki dan tokom narednih 10 dana i počela sam je uvelike poštovati. Marija je lezbijka i radnica od 41 godinu koja ima troje odrasle djece. Nedavno se razvela od muža. Odlučila je da je umorna od skrivanja i laži tako da se izabrala outirati na poslu i u javnosti. Dvadeset godina je radila kao daktilografkinja za najveće dnevne novine i sudjelovala u međunarodnim natjecanjima za daktilografkinje.

Samo mjesec dana prije nego što sam je upoznala, Marija je po prvi put otišla na javni forum koji su organizirale feministice na univerzitetu. Tema je bila “Orgazam, da ili ne?”, tako da je prisustvovalo oko 500 ljudi. Nakon što su govornici/e završili/e, Marija se ustala i rekla publici zašto je lezbijka, te o muškoj dominaciji. Marija je veoma inteligentna i govori glasno i jasno. Reakcije su je ohrabrile da napiše pismo u kojem se outira novinama i daje drugim lezbijkama do znanja tko je i gdje je mogu naći. To je bio strahovito hrabar potez i veoma se divim Mariji.

Marijin problem je bio taj što nije poznavala druge lezbijke koje su bile voljne ili u mogućnosti da se outiraju; osjećala se usamljeno uz dosta klasnih razlika s lezbijkama iz srednje klase koje su bile voljne da se nalaze u skupim noćnim klubovima ili restoranima, ali ne da raspravljaju o svom lezbijstvu.

Nekoliko dana nakon što smo se Marija i ja upoznale, nagovorile smo nekoliko drugih lezbijki da nam se pridruže na popodnevnoj raspravi o nama i našem lezbijstvu. Izrazile su zanimanje za pokretanje grupe podrške pa sam se dobrovoljno javila da prevedem članak o lezbijstvu koji su napisale socijalističke feministice i lezbijke iz Londona (izabrala sam taj članak u nadi da će biti više otvorene prema socijalističkoj perspektivi nego prema bilo čemu što dolazi iz Amerike koja je za njih jednaka kapitalizmu). Marija i ja smo cijeli tjedan marljivo radile na prevođenju, tipkanju i podjeli članka prije narednog susreta. Međutim, do tad su neke od lezbijki bile preplavljene strahom od posljedica outiranja ili da ih se samo poveže sa lezbijkama koje su se outirale tako da smo paradoksalno shvatile da se grupa podrške neće još pokrenuti. Bilo je to veoma bolna realizacija za nas obje.

Klasne razlike

Nakon što sam upoznala Mariju i druge lezbijke iz radničke klase, postala sam bolno svjesna postojećih klasnih razlika u Jugoslaviji. Sve feministice koje sam upoznala u Jugoslaviji su bile povezane s univerzitetima i govorile bar još jedan strani jezik; putem tog znanja imale su pristup zapadnoeuropskim i američkim feminističkim pokretima: književnosti, razmišljanjima, djelovanjima. Marija nije imala priliku da nauči drugi jezik, a ipak je sama razvila vlastito mišljenje o muškoj dominaciji zasnovano na vlastitim iskustvima. Feministice koje rade na univerzitetima imaju dvostruko ili trostruko više plaće od lezbijki koje isto toliko vremena slažu i peglaju plahte u bolnici ili koje rade u vrtiću. Ženu koja se doselila iz južnog dijela Jugoslavije na sjeverni nisu diskriminirali samo zbog spola, već i zbog tamnije boje kože, pa je zarađivala minimalnu plaću.

To su bile neke poprilično teške stvarnosti koje sam morala prihvatiti o socijalističkoj zemlji u kojoj su se žene borile zajedno s muškarcima za oslobođenje – 30 godina kasnije životi žena se nisu znatno poboljšali, niti su lezbijke slobodne da budu što jesu. Kao što mi je Marija napisala: “Mi smo socijalistička zemlja i to je u redu. Ali  ovo primitivno društvo u kojem živim je zaboravilo da sam ja, kao i druge lezbijke, izgradila taj socijalizam.” Mariju su fizički napali dva puta nakon što je njena slika objavljena prošle jeseni, te mi se otad nije javila.

Kompletan tekst na engleskom jeziku možete pročitati ovdje: 1982LezbejkeinYugoslavia

Olga

 

Izvor: lgbt.ba

Podijelite

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to StumbleuponSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn