Svako je društvo slobodno, napredno i zadovoljno onoliko koliko je slobodan, zadovoljan i sretan svaki pojedinac. Također, činjenica je da je obitelj temelj svakoga društva a bez sretne i zdrave obitelji u kojoj vladaju kvalitetni i humani odnosi, nema ni sretnoga i naprednog društva.

0 1 1 1 1 1 Rating 0.00 (0 Votes)

U potrazi za lezbijkama iz JugoslavijePiše: Olga

Prije godinu dana sam se vratila u Jugoslaviju s namjerom da saznam nešto o lezbijkama koje tamo žive. Nije mi bilo lako usprkos činjenici da sam odrasla tamo te da znam službeni sprskohrvatski kao i slavenske jezike.

Nemam uspomena iz djetinjstva o lezbijkama; zapravo se ne sjećam da sam čula riječ ‘lezbijka’ tokom 19 godina koje sam provela u Jugoslaviji; možda riječ ‘homoseksualac’ nekoliko puta, ali ne ‘lezbijka’. Shvatila sam koliko je tabu ta tema bila i ostala u zemlji u kojoj sam odrasla.

Osobno sam se outirala za vrijeme ženskih i lezbijskih pokreta u Americi. Tu mi je jedna lezbijka iz Amerike dala imena i adrese dviju lezbijki iz Slovenije koje su bile zajedno za vrijeme međunarodne olimpijade u klizanju u Ljubljani 1971. godine. Ali one već nekoliko godina nisu u kontaktu s lezbijkama  iz Amerike. Godine 1978, za vrijeme veoma kratke posjete Jugoslaviji, saznala sam da jedna živi s mužem na moru, a da se druga udala za brata bivše ljubavnice. (Kad sam nekoliko godina kasnije dobila priliku da razgovaram s njima uživo, ne samo da su porekle da su lezbijke, već i da znaju bilo što o drugim lezbijkama u Jugoslaviji.) To su bile tužne i razočaravajuće novosti, pogotovo jer su tada te žene bile jedini potencijalni kontakti da nađem druge lezbijke iz Jugoslavije; ali nisam htjela odustati tako lako.

Dok sam 1980. godine putovala šest mjeseci biciklom po Europi, upoznala sam lezbijku iz Jugoslavije, Betku (izmišljeno ime) koja je živjela u Hamburgu više od 10 godina. Ispočetka sam bila veoma uzbuđena zbog susreta s Betkom i nadala sam se da ću je bolje upoznati i možda čak dobiti neke kontakte ili potporu u potrazi za lezbijkama iz Jugoslavije. Betka je napustila Jugoslaviju nakon što je njena ljubavnica shvatila da je njihova afera značila da su lezbijke, pa se brzo udala.

Prema Betki, koja se vraća u Jugoslaviju na godišnje odmore, većina lezbijki u Jugoslaviji je u braku i krije veze sa ženama. Pored posla, Betkin život u Hamburgu se vrti oko ljubavnice, nekoliko umjetnika/ca i lezbijskog bara. Ne osjeća potrebu da upozna lezbijke u Jugoslaviji ili da im pomogne da se nose sa izoliranošću i homofobijom, kao ja otkad sam se angažirala u lezbijskom pokretu. Ni od Betke nisam dobila nikakve kontakte.

Dvojaki dan

Nekoliko mjeseci kasnije sam naišla na izdanje pariškog časopisa za radikalne feministice Questions Feministes u kojem je Christine Delphy pisala o konferenciji za žene u Jugoslaviji. To je bilo nešto novo. Konferencija se održala na Univerzitetu u Beogradu 1978. Budući da je Jugoslavija socijalistička država,  žene i muškarci su prema zakonu jednaki. Taj zakon je stupio na snagu nakon revolucije tokom Drugog svjetskog rata za vrijeme kojeg su se Jugoslavenke na fronti borile s muškarcima za oslobođenje. Do 1980. godine su žene u najrazvijenijim republikama (dijelovima zemlje) predstavljale 43.6 % radne snage u Sloveniji, 38.5 % u Hrvatskoj, ali u cijeloj Jugoslaviji samo 34.5 %. 47.6 %  Jugoslavenki su učenice u osnovnim školama, 45.7 % u srednjim školama i 39.4 % na univerzitetima. Usprkos ekonomskim i obrazovnim promjenama za žene, njihovi životi se nisu znatno promijenili. Slično Ruskinjama, Jugoslavenke se nose s dvojakim teretom – tokom jutra rade u tvornici ili uredu, a poslije toga rade po kući dok im muževi idu na političke sastanke ili izvode djecu u šetnju.

Došlo je i do nekih poboljšanja u životima žena u Jugoslaviji. Naprimjer, tu je godina plaćenog porodiljnog dopusta ili to da oba roditelja mogu uzeti slobodno kada je dijete bolesno, a da im se isplati 80 % plaće. Ali kad sam upitala svoje liberalne prijatelje/ce zašto većina žena i dalje ostaje u kući (oboje su ekonomisti/ce), muž je odgovorio da je to bolje za obiteljske financije jer on zarađuje više novca od svoje žene. Ta jedva zamjetljiva potvrda muške dominacije je naširoko rasprostranjena i u drugim područjima. Dječja skrb je dostupna, ali veoma skupa; žena koja radi u tvornici potroši većinu plaće na nju tako da s dvostrukim teretom ostvari veoma malo vlastite ekonomske nezavisnosti. Prema zakonu, djeca mogu nositi majčino prezime, ali to se rijetko događa zbog tradicionalnih mišljenja i stavova. Također, obiteljski zakon je tek nedavno promijenjen tako da više ne štiti samo bračne parove već prema njemu svaki muškarac ili žena koji živi s nekim drugim ima ista prava kao i bračni parovi.

Konferenciju u Beogradu je organizirala mala grupa akademkinja koje su nakon konferencije za Međunarodnu godinu žena u Meksiku 1976. počele raspravljati o nekim od nejednakosti među spolovima u Jugoslaviji, ali nisu znale kako točno da im pristupe u socijalističkoj zemlji. (Morate imati na umu da je prema marksističko-lenjinističkom razmišljanju feminizam ostatak buržoazije, tako da se nijedna Jugoslavenka ne usuđuje javno izjasniti kao feministica.)

Znale su da ne mogu održati konferenciju samo za žene, tako da su je nazvali Ženska pitanja i pozvale poznate feministice iz nekoliko zapadnoeuropskih zemalja. Konferencija je bila žestoka debata, naveliko posjećena od strane muškaraca koji su bili bijesni  na međunarodne feministice koje su im se usudile suprostaviti po pitanju njihove dominacije nad zemljom, politikom, ekonomijom, vojskom i pozicijama za odlučivanje sa izuzetkom nekoliko žena koje služe kao ukras. Konferencija je prikazana na TV-u, te su organizatorice konferencije u javnosti branile muškarce, ali na kraju osnovale vlastite bazne grupe. Prema Delphy, učesnici iz Francuske, nitko nije izustio ‘lezbijka’ tokom cijele konferencije, osim kad joj je za vrijeme jela jedna mlada lezbijka prišla i objasnila da lezbijke nemaju mjesto za okupljanje osim u gej baru u Beogradu. Nažalost, Delphy više nije imala adresu te lezbijke da mi je proslijedi.

U Parizu sam dobila pismo od sestre iz Jugoslavije da ih ne bih trebala posjetiti jer lezbijke šalju u bolnice za duševno oboljele. Iz pisma se nije moglo vidjeti je li to bila prijetnja ili samo upozorenje, tako da sam bila zaista zabrinuta oko odlaska u Jugoslaviju, čak i s američkom putovnicom.

(Nastavit će se…)

Kompletan tekst na engleskom jeziku možete pročitati ovdje: 1982LezbejkeinYugoslavia

 

Izvor: lgbt.ba

Podijelite

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to StumbleuponSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn